Donosimo nastavak intervjua s čuvarima hrvatske baštine Krunoslavom i Katjom Cukrov iz Škripa na otoku Braču, njihovom ‘Muzeju uja’ i Božjoj providnosti na djelu…

Foto: Ivana Vrdoljak

Prije par godina ste dobili kosher certifikat. O čemu je točno riječ i kako je do toga došlo?

Katja: Do toga je došlo sasvim slučajno. Jedne se godine, ima više vremena od toga, grupa židovskih turista iskrcala u Supetru, pa su buggyjima išli po otoku. Škrip im je bio jedna od destinacija, pa su došli pitati mogu li kod nas napraviti degustaciju, ali mora biti kosher. Kako tada u Muzeju nismo imali veliku gužvu, rekli smo da nije problem, te smo rezervirali termin samo za njih. S njima je u grupi bio glavni rabin za Hrvatsku Kotel Da-Don, pa smo po njegovim uputama grupi priredili kosher degustaciju. Imali smo sir od Agrolagune, koji ima kosher certifikat i vino koje također ima kosher certifikat. Sva ulja u Hrvatskoj su zapravo kosher, jer se dobivaju hladnim prešanjem. Oni su sa sobom donijeli beskvasni kruh, koji smo rezali na posebnoj dasci, tako da se ne miješa s našim običnim, kvasnim kruhom. Naši proizvodi, poput paštete od maslina, su isto kosher, jer npr. u namaz od crnih maslina ide parmezan, a mi stavljamo parmezan od Sirele, koji jedini u Hrvatskoj ima kosher certifikat, tako da je sve što su jeli i degustirali kod nas zbilja bilo kosher. Dobili smo od njih, odnosno od glavnog rabina, popis proizvoda koji su kosher i koji nisu, pa smo jelo spremili po tim standardima i oni su bili jako zadovoljni.

Kruno: Ta grupa, koju je prve godine doveo Eric Goldberg, je bila prezadovoljna našim kosher degustacijskim menijem, pa su se vratili i iduće godine, a kada su došli i treću godinu, vidjeli su da smo zbilja prijateljski nastrojeni prema njima i da ta dobronamjernost s naše strane nije gluma, tako da je njihov glavni rabin prvi predložio da nam se izda kosher certifikat. Mi smo njegovu ponudu prihvatili i sada imamo kosher certifikat, odnosno garanciju svim gostima židovske vjeroispovijesti da se u našem Muzeju uja može dobiti jelo pripravljeno po kosher standardima.

Imate tri kćeri, od toga dvije tinejdžerice. Kako usklađujete privatne i poslovne obveze?

Katja: Burno. (smije se)

Kruno: Teško. (smije se) Ali se trudimo.

Foto: Ivana Vrdoljak

Koliku ulogu ima vjera u vašem životu?

Kruno: Veliku. Sve što radimo u životu, trudimo se raditi u kršćanskom duhu. Svakog turista koji nam dolazi, gledamo kao voljeno Božje dijete, kao brata u Kristu i tako se ponašamo prema svima, jer svi smo mi djeca istoga Boga. Ja se, recimo, svako jutro pomolim za sve goste koji će nam taj dan doći u muzej da im posjet muzeju bude blagoslovljen i da im kod nas bude ugodno. Mi među gostima ne pravimo nikakvu razliku. Primamo ih sve jednako, neovisno o vjeri, boji kože, nacionalnosti ili bilo čemu drugom. Kod nas su svi dobrodošli.

Katja: Vjera u Boga je nešto što nas prati na svakom koraku, a najviše se očituje kroz naše pouzdanje u Boga. Do sada smo, i u obiteljskom i u poslovnom životu, puno puta bili u teškim situacijama ili izazovima u koje smo ulazili s velikim rizikom, no uvijek smo se uzdali u Boga da će sve biti dobro i uvijek je bilo. U svakodnevnom životu, što god radili, nastojimo živjeti i raditi po kršćanskim načelima. U naš muzej je dobrodošao svatko. Jako se trudimo, i mi i naših 10-ak zaposlenih, da svakom gostu izrazimo jednaku dobrodošlicu i da se kod nas svi osjećaju ugodno.

Foto: Ivana Vrdoljak

Kroz Muzej uja svake godine prođe velik broj ljudi. Je li bilo kakvih situacija, koje su vam posebno ostale u pamćenju?

Katja: Sjećam se prije mnogo godina u Muzej nam je došao jedan mladi Englez s djevojkom. Kupili su ulaznicu, koja je uključivala vođenje i degustaciju ulja, ali ne i degustacijski meni. Malo prije njih smo imali veliku grupu, koja je jela pršute, sireve…, a kada su otišli, na njihovim je stolovima polovica te hrane ostala nepojedena. Kada smo došli očistiti stolove, momak je pitao hoćemo li tu hranu baciti, jer oni bi je pojeli. Kada je Kruno to čuo, donio je sve za njihov stol, te im je donio još svega iz kuhinje. Taj je momak kasnije na TripAdvisoru napisao da se kod nas osjećao kao kraljević, s obzirom na to kako smo ga ugostili, jer u tom trenutku nije imao novaca za platiti obrok. To se ovdje na otoku zna: kod nas nitko neće biti gladan. Naravno da od ovog posla živimo, i mi i naša obitelj, ali nikoga tko je gladan, a nema novaca za platiti, nećemo odbiti.

Foto: Privatna arhiva

Kruno: Meni je posebno u sjećanju ostala situacija s jednim Amerikancem, koji je došao na Brač u zimu 2020., taman par dana pred Božić. Brian se zvao. Podrijetlom Filipinac, ali živi u New Yorku. Životni mu je cilj svake godine posjetiti jednu novu stranu zemlju, pa je tako te godine odlučio doći u Hrvatsku. Bilo je to doba korone i u Hrvatskoj je na snazi bio opći lockdown. Mi na Braču u to vrijeme nismo smjeli ići iz općine u općinu bez propusnice. Nije se smjelo nigdje! Usred te pustoši na otoku, evo njega s trajekta u Supetar. Javio se da bi obišao muzej, pa sam otišao po njega i proveo ga po otoku, ovom supetarskom dijelu u kojem smo se smjeli kretati. Cijeli dan sam bio s njime, jer kako je na Braču tada sve bilo zatvoreno, bilo mi je žao pustiti ga samoga da luta okolo. Navečer sam ga odvezao na trajekt i on se vratio u Split. No, kako je za dva dana bio Božić, a on mi je u razgovoru spomenuo da u Splitu ostaje do 26. 12., bilo mi je žao da Božić provede sam, pa sam ga pozvao da dođe kod nas na Božićni ručak. Na Božićno jutro evo njega opet s trajekta u Supetar, pa smo ga pokupili i prvo poveli s nama na misu, a zatim kod nas na ručak. Kada smo se pojavili s njime u crkvi, to je bila prava senzacija! Cijela crkva je gledala u njega i pitala se tko je Filipinac i otkuda je došao. Čiji je? Što radi tu? Cijelo mjesto je pričalo o njemu. Nakon mise smo ga odvezli doma, pa je bio s nama na ručku, a nakon ručka se cijelo popodne igrao s curama „na karte“. Navečer, nakon što je otišao večernji trajekt, kasno smo se sjetili da onaj zadnji u 22:45h na Božić ne plovi, pa je Brian tu večer ostao spavati kod nas na kauču. Ujutro se vratio u Split, a par dana kasnije u New York. Naravno, ostali smo u kontaktu i još uvijek se čujemo.

Foto: Marko Lorenzo Blaslov

Kakvi su vam planovi za dalje? Postoje li kakvi projekti za budućnost?

Katja: Naš se posao svake godine širi. Krenuli smo prvo s muzejskom djelatnošću i jednostavnim degustacijama ulja. Zatim smo uveli degustacijske menije, a prateći trendove, danas ih imamo nekoliko. S vremenom smo otvorili i suvenirnicu unutar muzeja, gdje gosti mogu kupiti većinu proizvoda koje su degustirali. U muzej ulažemo stalno, a kako širimo ponudu, tako smo odlučili povećati i broj sjedećih mjesta. Idući korak nam je proširiti terasu, pa da vani imamo jednak broj sjedećih mjesta koliko i unutra. Ove smo godine krenuli i s jednim potpuno novim projektom. Uredni smo platiše i porezni obveznici, pa smo imali pravo aplicirati na EU fondove i odobrena nam je mjera pomoću koje smo u Škripu, nedaleko od Muzeja uja, sagradili kuću za odmor. To je zaseban projekt, koji nema veze s muzejom, osim što sve naše goste iz kuće za odmor ugostimo ovdje, te im na taj način iskažemo dobrodošlicu. Kuća ima 5 soba, svaka jer s kupaonom, i može smjestiti do 10 osoba. Ima kuhinju, prostrani dnevni boravak, bazen, trampolin i druge rekvizite za djecu… Kuću smo nazvali Natanel, što na hebrejskom znači „Božji dar“, jer ta kuća za nas zbilja jest dar. Mi je sami nikada ne bi uspjeli izgraditi. Dobro, možda ne nikada, ali u skoroj budućnosti sigurno ne. U tom projektu je također na snazi bila Božja providnost i mi smo toga itekako svjesni.

Foto: Marko Lorenzo Blaslov

Kruno: Dokumente za kuću smo predali na spomendan sv. arkanđela Mihaela, pa smo se zavjetovali ako nam prijava prođe, da ćemo mu posvetiti kuću. Prijava je prošla i danas u vanjskom zidu kuće, pored bazena, stoji reljef arkanđela Mihaela. Čim je prijava prošla, prvo što smo dali izraditi je taj reljef, a nakon toga smo se posvetili svemu ostalom.

Foto: Marko Lorenzo Blaslov

Hvala puno na razgovoru i neka vam je sretno i blagoslovljeno dalje!

Piše: Ivana Vrdoljak