INTERVJU Anđelka Vidović: Čuvarica baštine

Anđelka Vidović je stručna voditeljica u Muzeju Donja Kupčina, jedinstvenom Muzeju u Zagrebačkoj županiji u kojem su etnografski predmeti postavljeni unutar pravih seoskih i gospodarskih zgrada kakve su na tom području postojale krajem 19. stoljeća. Unazad nekoliko godina, gledajući kako se običaji gube, a starije generacije još uvijek pune neispričanih priča završavaju svoj životni vijek, Anđelka je odlučila sve zabilježiti. Tako je nastalo nekoliko vrijednih knjiga koje svjedoče o bogatstvu života na selu u prošlom stoljeću

Photo: Maja Vidović

Koje ste knjige do sada napisali i o čemu nam točno govore?

Napisala sam slikovni rječnik Kupčinskoga govora pod nazivom ‘Kak se tomu po Kupčinski veli’, pisala sam o kupčinskim božićnim običajima – ‘Donesel sem vam Božić’, zatim kalendar kupčinskih godišnjih običaja, narodne mudrosti i vjerovanja pod nazivom ‘Da bu rodno leto’, povijesni pregled i kupčinski životni običaji su u knjizi ‘Tak se negdar živelo’ . Prošle godine izdana je knjiga ‘Kad se bute ženili’- iznenadilo me koliko je ta posljednja tema kompleksna i ima puno zanimljivih detalja. To je dokaz koliko je ženidba u prošlom stoljeću bila statusno i egzistencijalno važna.

Photo: Matija Vrban

Gdje ste pronalazili informacije?

Sve ono iz povijesti što nije bilo dostupno u Muzeju dio je iz knjige Dragutina Lugareca, koji je već ranije istražio neke stvari u Državnom arhivu, pa sam te činjenice potkrijepila s pričama iz usmene predaje razgovarajući sa starijim mještanima. Očekivala sam da je u Muzeju puno zabilježeno. Predmeti su bili tamo, no nije bilo puno zapisa o događajima, običajima, te o različitim alatima koji su se koristili. To je sve nevjerojatno povezano i nužno je bilo zabilježiti. Kad sam istraživala o predmetima koji su sada u Muzeju, nailazila sam na puno informacija, a bila je tu i želja starijih ljudi da ispričaju kako su živjeli, jer oni često vole uspoređivati život kakav je bio nekad i danas. Željela sam to sve zabilježiti, jer sam shvatila da su to ljudi koji su u poodmaklim godinama i bilo me je strah da sve te priče ne odu u zaborav njihovim odlaskom s ovog svijeta. U tim razgovorima nove teme otvarale su se jedna za drugom, a aktivirala su se i moja sjećanja iz djetinjstva.

Photo: Maja Vidović

Što vas je najviše impresioniralo u tim pričama?

Jednostavnost tih ljudi koji su živjeli u surovim prirodnim uvjetima, a ipak su uspjeli sve usavršiti kako bi u takvim uvjetima mogli dobro živjeti i funkcionirati. Od načina na koji se nešto radilo na polju, spremala hrana, odjeća, božićni ili ženidbeni običaji – sve je to imalo posebna pravila kojih su se svi držali, te je jedino tako imalo smisla, jer u suprotnom bi svakodnevni život bio poprilično otežan. Možemo reći da se tu radilo o samoodrživom razvoju koji je savršeno funkcionirao.

Photo: Matija Vrban

Gdje se knjige mogu pronaći? Nastavljate pisati?

Mogu se pronaći u Muzeju Donja Kupčina i u Turističkom uredu Turističke zajednice Pisarovina. Planiram obraditi još neke teme, ali još je prerano za otkrivati naslove.

Photo: Maja Vidović

Prema onome što istražujete, možete li nam reći kako se nekad živjelo, je li bilo bolje kao što neki tvrde?

U ondašnjoj situaciji ljudima nije bilo lako, mukotrpno su radili i morali su se puno truditi samo da bi preživjeli. To je mučan i često naglašavan dio od strane starijih ljudi, koji pričaju o prošlosti. No, onaj drugi dio koji mi ne razumijemo je da su bili puno bliži jedni drugima, na neki način su imali manje stresan život, više su se družili, živjeli u skladu s prirodom i u zajedništvu, pa je ta težina svakodnevnih zadaća manje dolazila do izražaja. Njihova povezanost, između braće i svih ostalih u široj obitelji je bila značajna. Zemlja je bila ta koju su ljudi od pamtivijeka cijenili. Uživali su u svim blagodatima prirode. Veselili se jednostavnim stvarima poput kiše, sunca, pašnjaka, zdravlja… Za takvu radost bilo je potrebno imati jednostavnost duše, a oni su je imali, vjerojatno kao nadomjestak za mukotrpan rad i strpljivost pri podnošenju tereta života, te nedostatka znanja i tehničkih pomagala. Današnji svijet ponosi se znanošću i tehničkim napretkom i kao da se želi odvojiti od prirodnog. Čovjek se pouzdaje u svoju moć i razum. Ako usporedimo, možda spomenute blagodati današnjice imaju cijenu koju je čovjek ni ne sluteći morao platiti na duhovnom području – postao je nemiran i uporno sreću pokušava kupiti novcem. Stoga možemo povjerovati mojim pripovjedačima kada kažu da su teško radili, no znali su živjeti u zajedništvu i bili su veseliji nego što su ljudi danas.

Previous articlePustinja
Next articleVikend s Ninom – Gupčev kraj

Slične objave

Comments

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

Advertisment

Instagram

Najpopularnije

Viška pogača

U dalmatinskoj gastronomiji od davnina su se koristile osnovne namirnice kao što su: sol, brašno, maslinovo ulje, te povrće i riba. Viška...

Sinj u srcu – Na Kamešnicu

Nigdje toliko kamenjara, škrapara, osulina i ostalih krških fenomena  kao u ovom „kamenolomu“… Vaganjsko sedlo ili prijevoj (1173m) odvaja...

O zlatnom pravilu moralnog djelovanja

Crtica iz knjige Nikole Kuzmičića 'I danas govorim', koja tako prigodno odgovara vremenu korizme – milosnom vremenu molitve, posta i djela milosrđa…