Novigradske palače – ostavština plemićkih obitelji Rigo, Rainis i Grisoni

Novigrad je, zbog svoga maritimnog smještaja na malom poluotoku i plodnog prirodnog zaleđa, često bivao na raskrižju bogatih povijesnih događaja. Svoju renesansu grad doživljava na razmeđu 8. i 9. stoljeća kada kao sjedište franačkog kneza Ivana postaje polazištem prodiruće feudalizacije i uključuje se na pozornicu europske kulture

Grofovi Rigo ulagali su u gradnju raskošnih palača

Obitelj Rigo pripadala je izvornom novigradskom plemstvu (od 1743. nose grofovska odličja). Stoljećima su obnašali najvažnije javne funkcije u gradu. U svojoj karpinjanskoj rezidenciji, među ostalim, ugostili su i putopisca Alberta Fortisa.

Foto: Filip Petrnel

Grofovi Rigo, za razliku od doseljenih (novovjekovnih) plemićkih obitelji, nisu zapostavili svoj odnos prema Novigradu, iz kojeg su potekli, pa kao pravo urbano plemstvo 1770-ih investiraju u izgradnju nove raskošne gradske palače (danas Velika ulica 5). Zgrada je primjer „srednjoeuropskog baroka“, koji putem „terezijanskog“ Trsta prodire u istarsko primorje. Arhitektonski volumen čvrstog je kubusa, na pročelju raščlanjen skladnim ukrasnim elementima kakve ne srećemo na istarskim palačama iz toga doba.

Nakon Drugog svjetskog rata u jednom od prizemnih prostora palače bila je smještena zbirka kamenih spomenika „Lapidarij“, no zbog neprimjernog je postava premještena, a barokni prostor od 1995. djeluje kao galerija suvremene umjetnosti (danas u sastavu muzeja „Lapidarium“), imenovana po obitelji Rigo.

Foto: TZG Novigrad

U starim spisima zabilježeno je i to da je Carlo Rigo, koji je 1750. dao sagraditi i ladanjsku rezidenciju u današnjem Karpinjanu, bio sin venecijanske pjesnikinje i slikarice Marije Giovanne Marcello. Cjelinom karpinjanske rezidencije dominira središnje stambeno zdanje s pobočnim zgradama, koje su služile za čuvanje poljodjelskih proizvoda ili kao štale, okruženima kultiviranim okolišem. Glavna su pročelja zajednički činila jedinstven frons orijentiran prema zaljevu i samom gradu Novigradu.

Foto: Filip Peternel

Arhitektonsko rješenje rezidencije grofova Rigo u Karpinjanu primjer je ponajboljih istarskih ladanjskih vila građenih u drugoj polovici 18. stoljeća. Prepuštena vremenu i slučaju, palača je danas u lošem stanju.

Villa Rainis danas je stara ljepotica u novom ruhu

Foto: TZG Novigrad

Villa Rainis izgrađena je oko 1900. godine na temelju projekta Antonija Manzonija, potomka najstarije ugledne novigradske obitelji. Manzonijeva zadaća bila je projektirati obiteljsku kuću, njezin interijer, parkovni dio s vrtnim glorietom i pratećim gospodarskim zgradama, što je trebalo dostojno reprezentirati status vlasnika. S obzirom na to da se Antonio Manzoni školovao u Beču, vila je izgrađena u duhu bečkog historicizma i dijelom secesije, ali i po uzoru na neorenesansne venecijanske vile. Upravo zbog različitih stilskih karakteristika, koje su uspješno podređene tektonici zgrade, njezine umjerene dekoracije te hortikulturnom uređenju uz samo more, ova je vila bila jedna od ponajboljih primjera regionalne rezidencijalne arhitekture.

Sagrađena je u uvali Sv. Lucije, nazvanoj po istoimenoj kapelici koja se nekad ondje nalazila. Niz uvalu se proteže antički kompleks, što svjedoči o naseljenosti i arhitektonskoj izgrađenosti lokaliteta već od početka 1. st. pr. Krista. Naziv je dobila po obitelji Rainis, koja se u 19. st. s područja Venecije doselila u Novigrad.

Povijest obitelji Rainis još nije istražena, no postoji nekoliko šturih podataka o njima. Navodi se da je Giovanni Rainis od 1857. do 1930. u Novigradu vodio ljekarnu All’Esculapio, a sin Paolo Rainis (zvan i podesta), bio je dugogodišnji činovnik novigradske općine. Potkraj 1950-ih obitelji odlazi u Trst. Napuštenu vilu i okolne zgrade općina Novigrad daje u dvadesetogodišnji najam slovenskim poduzećima koji je preuređuju u odmaralište.

Foto: TZG Novigrad

U novije vrijeme, novigradska obitelj Fattori otkupljuje teren i zgradu bivše vile. Čuvajući izvorni stil Ville Rainis, preuređuju je u istoimeni heritage-hotel. Iako s daškom luksuza i novim preinakama te suvremenim arhitektonskim elementima, vila je uspjela zadržati svoj prvotni izgled predstavljajući i dalje za sve Novigrađane veliku emotivnu i kulturološku vrijednost.

Obitelj Grisoni sve je ostavila benediktincima i sirotinji

Grisoni su drevna plemićka venecijanska obitelj koja je bila uključena u Veliko vijeće Mletačke Republike, gdje su obnašali važne funkcije. Nakon što su protjerani iz Venecije, Grisoni nalaze utočište u Kopru, u kojem više od pola stoljeća slove za jedne od najutjecajnijih i najbogatijih plemića. Povezujemo ih s arhitektonskim kompleksom i dobrom u Dajli, do kojeg su došli 1762. nasljednim putem, točnije bogatom ostavštinom plemićke obitelji Sabini.

Foto: TZG Novigrad

Naime, Santo Grisoni 1754. započinje s građevinskim radovima kako bi robusni i zatvoreni kompleks Sabinijevih u Dajli preobrazio u elegantnu vilu otvorenu prema moru. Međutim, za današnji izgled dajlanskoga kompleksa zaslužan je Francesco Grisoni. Renovaciju plemićke kuće u Dajli povjerio je tada francuskom arhitektu Gabrielu LeTerriereu de Manetotu, čiji raskošni projekt Maison de Campagne iz 1789. nije izveden. Na temelju njegova nacrta, no u reduciranim oblicima, zamisao je realizirao lokalni koparski graditelj između 1830.-1837., i to na način da je opsežnije pregradio, no ujedno i sačuvao dobar dio ziđa postojećeg zdanja.

Ladanjski kompleks sastojao se od vlastelinske kuće, obnovljene crkve svetog Ivana Kristitelja, upraviteljeve kuće s baroknim pročeljem nalik na crkveno, bočnim gospodarskim zgradama te dvorišnim vrtom. Iz lijepo uređena vrta pucao je pogled na morske daljine. I danas ispod vrta nalazi se portal koji vodi na mali mol.

Foto: TZG Novigrad

Unatoč spomenutoj ljepoti, obitelj Grisoni nije dugo uživala u predivnoj Dajli. Francesco Grisoni, spletom nesretnih okolnosti ostaje bez nasljednika i svojom oporukom iz 1841. vilu i zemljište u Dajli daruje benediktincima Opatije iz Praglie (pokraj Padove). Potkraj 1859. u Dajlu dolaze prvi monasi koji ondje vode gospodarstvo hospicija sv. Onofrija i kojima vila služi kao samostan. Nakon Drugog svjetskog rata benediktinci su 1947.-1948. prisiljeni napustiti cijeli posjed u Dajli, čije su glavne zgrade pretvorene u starački dom i ubožnicu. Nakon 1989., preseljenjem doma u Novigrad, nastavlja se devastacija dajlanskog kompleksa. Trenutno je napuštena povijesna čahura u vlasništvu Crkve.

Foto: TZG Novigrad

Prolazeći kroz različita razdoblja (od 6. do 20. st.), od bizantske, franačke, njemačke, mletačke, preko napoleonske i austro-ugarske do talijanske uprave, Novigrad se prilagođavao danim situacijama. Svako razdoblje ostavljalo je ondje svoje nijeme svjedoke, koji danas čine bogatu kulturnu baštinu novigradskog prstena i kao bogat izvor budućih saznanja čekaju da se istraži i potvrdi njihova stvarna vrijednost.

*Tekst je nastao u suradnji s dr. sc. Jericom Ziherl, ravnateljicom Muzeja – Museo Lapidarium, Novigrad-Cittanova, kojoj od srca zahvaljujemo.

Slične objave

Comments

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

Advertismentspot_img

Instagram

Najpopularnije