Vrnik – otok kamenog blaga

Kad bi priroda uopće mogla iskazivati naklonost, mogli bismo reći da je darivanjem više od tisuću otoka, hridi i grebena duž njezine obale izrazila svu svoju velikodušnost Hrvatskoj.  Dvadesetak ih se rasulo poput tamnih kristala i u modrini nevelikog kanala koji razdvaja Korčulu od izduženoga poluotoka Pelješca. Vrnik je jedan od njih…

Vrnik je jedini trajno nastanjeni otok arhipelaga. U Gradskom muzeju Korčula čuva se kamena ploča iz V. stoljeća, vlasnički list pronađen na otoku, gdje je na latinskom jeziku uklesan vlasnik ribnjaka na otoku. S obzirom na poznatu psefizmu iz obližnje Lumbarde iz 3. st.pr.Kr., jednog od najstarijih pronađenih zapisa na kamenu kojim se zemlja raspodjeljuje grčkim kolonizatorima, pretpostavlja se kako je i Vrnik bio nastanjen mnogo prije. Prije dvjesto godina popisom je zabilježeno 86 stanovnika na Škoju, a pedeset godina kasnije bilo ih je 173. Prije četrdeset godina na otoku je živjelo 55 ljudi, a danas ih je tek dvoje. Čak je i posljednji klesarski majstor sa svojom suprugom odustao od boravka na Vrniku zimi, kad je otok izložen samoći i snažnim vjetrovima.

Vjetrovi su osobito važni za život na otoku. Kažu kako svaki od njih ima svoju dušu, svoj miris i okus. Vrnik je jednako izložen dvama najpoznatijim vjetrovima. Bura – nepredvidiva, koja udara na refule i podiže valove s čijih krijesta otkida pjenu pa se čini kako se more dimi ili kipi. Hladna je i suha te, osim u rijetkim slučajevima kad se usput napuni kišom i oblacima pa je nazivaju škurom burom, donosi sunčano, ali svježe vrijeme. Katkad otok od bure zaštiti najviši pelješki vrh, Sv. Ilija, koji svojim surim liticama dominira cijelim krajolikom, ali taj sjeverni vjetar češće prekorači planinsko sedlo pa se čini kao da još ubrza spustom niz strminu. I u samom je imenu Vrnika sadržano značenje branika (brana-vrana), možda upravo Lumbarde od silovitih naleta bure… Jugo – koji ovdje nazivaju šilokom, dolazi u društvu s olovnim oblacima, niskim i bremenitima kišom. Upravo ovdje, na južnom Jadranu, često je olujno i podiže duge, pravilne valove koji glasno kotrljaju vrnička žala, otimlju ih i uporno preoblikuju uzimajući više, vraćajući manje i porađajući neke od najljepših malih plaža nadaleko.

Kad se barkom približavate otočiću, odvojenom od velike i nestvarno lijepe Korčule tek uskim tjesnacem Ježevice, učinit će vam se kako more nekim čudom postaje sve prozirnije i sve mirisnije. Taj miris mora koji podsjeća na svježe otvorenu lubenicu, pred pristajanjem na Škoj pomiješat će se, već prema godišnjem dobu, s mirisima otoka – tamarisa, vrijesa, kadulje, divljeg šeboja, frezija i brnistre. Kasnije u godini bit će to miris lovora, pitospore, čempresa i smokava, zatim opojan miris oleandra i procvale mirte. Možda će upravo tada kada vi pristanete cvasti stabla limuna i naranči, a u svako doba godine dočekat će vas kompliciran, gust i opor miris samoniklog smilja. Smilje je ujedno i glavno gorivo srpanjskih krijesova koji se pale noć uoči velikoga škojarskog blagdana 2. srpnja na svetkovinu Gospe od Škoja, zaštitnice otoka, koju slave već više od stotinu godina. Gospin se kip i relikvijar na taj zavjetni blagdan u procesiji nose do crkvice Gospe od Pohođenja.

Malo je danas mjesta na svijetu čiji je izgled tako izmijenjen ljudskom rukom kao što je to otok Vrnik. Turistički vodiči koji u sezoni barem jedanput na dan dovedu barku punu turista na obilazak, najprije ih vode u kâve – stare otočke kamenolome. Vađenje kamena i njegova obrada stoljećima su oblikovale izgled otoka. Ostale su okomite isklesane litice visoke i do pedeset metara, s redovima karakterističnog uzorka riblje kosti, nastale mukotrpnim ručnim klesanjem kamenih blokova. Kako se kamen na Vrniku nije samo vadio nego i obrađivao, upravo je od škaje, kamenog klesarskog otpada, stvoren bregovit otočki krajolik ispresijecan prokopima, kanjonima i hodnicima. Niz njih se kozjim lojem namazanim smukovima, posebnim drvenim napravama koje istodobno podsjećaju na sanjke i na položene ljestve, kamen spuštao do obale. Ondje je čekalo brodovlje koje će ga odvesti na naručena odredišta. Poslije su napravljene željezne tračnice po kojima su klizili vagoneti – od kojih je jedan sačuvan te na obali prolaznike podsjeća na dane vrničke kamenarske slave.

Još i danas, s ponosom će vam svaki škojar reći kako su od vrničkoga kamena, uz poprilično korčulanskih i dubrovačkih palača, sagrađene mnoge znamenite građevine u svijetu – od veličanstvene Aja Sofije u Istanbulu, cvjetnogotičkih palača u Veneciji, dijelova Bijele kuće u Washingtonu, do budimpeštanskog Parlamenta. Od kamena „bijelog poput galebovih krila“ u Zagrebu je sagrađeno Otvoreno učilište, Kineski paviljon na Zagrebačkom velesajmu i današnji Dom hrvatske vojske, no svakako su poznatije dubrovačke građevine koje svoju ljepotu temelje upravo na kamenu sa Škoja. Samo su neke od njih: Knežev dvor, crkva sv. Vlaha, dominikanska crkva, gradski sat, samostan Male braće i, naravno, nebrojenim koracima poput zrcala uglačani pločnik na Stradunu.

Osobito rastu potrebe za kamenom kad se, uz stambenu, razvija i javna gradnja pa se njime gradi nova katedrala, korčulanske zidine, crkve i popločavaju ulice. I dok je na susjednoj Badiji, otoku koji moli, cvao duhovni život, Vrnik, otok koji radi i kojega stari Korčulani i Vrničani nisu zvali drugačije nego Škoj, a njegove stanovnike Škojarima, postaje mjestom svjetovnog života, rada i rađanja.

Na starim fotografijama Vrnik, potpuno ogoljen i bijel, izlaže svima svoju preokrenutu kamenu utrobu, a danas je, četrdeset godina od prestanka organiziranog vađenja kamena, priroda učinila svoje – biljke su malo-pomalo zasijavajući se same u kamenoj prašini osvojile i gotovo otopile kamen, prorasle ga i čudesnom rekonkvistom prožele svojim korijenjem zazelenjujući otok.

Neke su obitelji stoljećima dobro živjele i od brodarstva – ukrcavajući kamen na svoje jedrenjake i izvozeći ga širom svijeta. Na povratku u svojim su spremnicima, kao balast, dovozili plodnu zemlju i iskrcavali je na Škoju u male vrtove uz svoje kuće da im služe kao povrtnjaci, ili u dva-tri veća đardina. Najljepši vrnički đardin, onaj Korčulanke Ivice, skriven je iza središnjih kuća u Poškoju, današnjem središtu mjesta, prikladno zaklonjenom i od bure i od juga. Na njegovim terasama svejednako rastu čudesno aromatične naranče, mandarine i limuni, smokve, nešpule, žižule, bob, artičoke, rikula, mažuran, majčina dušica, kantarion i tko zna koji još mediteranski plod ili aromatična trava, a sve to u obilju cvijeća od narcisa, perunika i divljih frezija do ljubica i šumarica. Ovdje je i najljepša kuća na otoku, stara, zagonetna vila Fabris.

Početkom prošlog stoljeća podignuta je crkva Gospe od Škoja, koja danas dominira glavnom vizurom otoka. Crkva svojom zaobljenom apsidom zorno svjedoči o klesarskom umijeću Škojara na koje će vas njihovi potomci danas neizostavno upozoriti. Između velikih kamenih blokova od kojih je sagrađena nema međuprostora, nema fuga. Toliko su precizno isklesani da savršeno, poput segmenata dorskoga hrama, naliježu jedan na drugi. Odmah do crkve nalazi se školska zgrada koja je bila otvorena sve do kraja pedesetih, kad je otok dobio i struju.

Posjetiocima se nude otočki proizvodi od suvenira domaće izrade do likera od limuna, rogača ili onoga od ruža, neizostavnog u pripremi domaće rožate koja po njemu i nosi ime. Tu je i ljekovita travarica pripremljena samo od bilja koje raste na Vrniku, a koju možete u prigodnoj radionici i sami naučiti praviti. Tu su i korčulanski kolači, ponajprije kroštule, amareti, klašuni i cukarini. Ponekad se za djecu, koja ljeti preplave Vrnik, organizira prava dječja škojarska olimpijada sa starinskim disciplinama poput potezanja užeta ili skakanja u vrećama.

Škoj, površine oko trećine četvornog kilometra, moguće je obići pješice, najvećim dijelom stazom uz more. Zatim, penjući se na pedesetak metara visine prije nego što zađete u čestar, možete uživati u šumu vjetra koji uvijek prigušeno huči u vrhovima čempresa, u pogledu na duboku modrinu mora koje se uokrug ljeska i na preostale otoke.

Otok se može i oplivati. Nešto više od dva kilometra obalne linije zajamčit će dobrom plivaču razgled otoka iz jedinstvene perspektive. Tridesetak otočkih kuća, koje više ne nose kućne brojeve, zimi opusti, zatvori kapke. Reze na ulazu u njihove vrtove povučene su, vrata zaključana lokotima. Škoj je već ujesen miran i pust. U listopadu, od zrelosti raspukli narovi velikodušno cijede svoj slatki sok. Samonikle maginje dozrijevaju i cvatu istodobno, a svoje crvene jagode nude samo vrničkim pticama. Prošetate li u prosincu otokom vidjet ćete grane limuna i naranči kako se otežale saginju.

Tek će poneki galeb, odvojen od jata sklonjenoga negdje visoko ponad zauvijek utihnulih kâva, brišućim letom poremetiti mir otoka, ove čudotvorne, ozdravljajuće glorijete, vašeg osobnog Umbraculuma, vašega samotnog i stjenovitog utočišta, daleko od bijesa i buke svijeta.

Tekst: Dubravka Belas (iz magazina Croatia Airlinesa)
Foto: Luka Kolovrat, Dubravka Belas, arhivske fotografije

Izvor: Gorgonija.com

Slične objave

Comments

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

Advertismentspot_img

Instagram

Najpopularnije