Jučer, 24. kolovoza bio je spomendan blaženog Miroslava Bulešića. On je hrvatski je blaženik, mladi svećenik koji je na početku svog djelovanja i službe ubijen od strane režimskih vlasti netom nakon Drugog svjetskog rata dok je, protivno odredbi tadašnjih vlasti, organizirao podjelu sakramenta svete potvrde u župi…
Priča blaženog Miroslava Bulešića jedna je od onih priča gdje se čini da je zlo jako i gdje se čini da zlo pobjeđuje ili barem nam oduzima puno toga. Takve priče i takve situacije mogu nas poljuljati, možemo se osjetiti nesigurni pred svim prijetnjama koje potencijalno mogu doći i zadesiti nas, osobito ako se izlažemo kao vjernici, ako se uzdamo u Boga. Ipak Crkva slavi život blaženog Miroslava Bulešića i pred nas ga stavlja kao primjer ustrajnosti i pobjede. Kako u njegovoj priči vidjeti pobjedu? Kako u velikoj količini zla koje se odvija u svijetu ipak vidjeti Božji suverenitet? Ako smo vjernici vjerujemo i ispovijedamo da je Bog kralj i apsolutni vladar nad svom zemljom i nad svim stvorenjem, ali suočeni s kušnjama i problemima možemo se zapitati vjerujemo li to zaista i živimo li tako u svom svakodnevnom životu ili je to samo nešto što znamo načelno? Vjerujemo li tako i pred očiglednim prijetnjama koje ponekad nisu male?
Foto: Unsplash
U našem svakodnevnom životu češće nam se možda čini kao da nešto drugo pobjeđuje, kao da netko drugi vlada, kao da ljudska samovolja i Zlo imaju veću važnost i težinu, kao da je Božja vlast i pobjeda daleka i apstraktna, ostavljena za neko buduće vrijeme, za nešto što nije ovdje i sada. Ovdje i sada se često možda osjećamo ugroženo pa i napušteno, možda smo i ljuti na Boga – zašto kad je već kralj i vladar svega ne reagira, zašto zle ljude i zloću samu ne zaustavi, zašto se dobro već sad u potpunosti ne ostvaruje. To nas često ljuti i frustrira, zbunjuje u najmanju ruku. Bude nam zaista teško u ovome svijetu gdje zlo još uvijek ima nekog efekta, realnog efekta čak. Teško nam je to shvatiti i ponekad zahtijeva svu našu vjeru koju imamo, te sve što znamo i što nam je rečeno moramo uložiti da bismo ostali kod te vjere da Bog zaista ipak nad svime kraljuje i da sve ima pod kontrolom, čak i kad se zlo događa.
Foto: Pixabay
No primjećujemo da tu liniju obrane pred malodušjem ne možemo sami održati. Taj nerazmjer između činjenice koja nam je objavljena da Bog zaista kraljuje i da je zlu zaista odbrojeno, i onoga što realno vidimo i što nam zlo pokušava dokazati u svoju korist, sami premostiti ne možemo. Možda nas iznenađuje činjenica da je većina svetaca koji su realno završili mučeničkom smrću uključujući i blaženog Miroslava Bulešića kvalitetnije to podnijela nego što mi podnosimo i samu ideju o tome da bi mogli doći progoni i da bi zlo moglo imati realnog zahvata. Pa kako je svecima onda pošlo za rukom da budu hrabri, da ne gube nadu i da ne posustaju pred prijetnjama sve ako bi one bile i izvršene? Radi se donekle i o perspektivi koju usvajamo. Da bismo vidjeli Božju, vječnu perspektivu moramo zapravo živjeti u Božjem vremenu, u vremenu koje vidi dalje od kratkoročnih ovozemaljskih ishoda, ali kako ćemo to postići?
Foto: Pixabay
Nama je to nemoguće, za tako nešto potrebna je nadnaravna snaga. Jedino Duh Sveti može nas utješiti i obraniti jer jedino on je Tješitelj i Branitelj. Jedino sila odozgor, jedino Božja svemoćna intervencija u naše nemire i u situaciju može nam pokazati kako stvari zaista stoje, može nas ohrabriti i može nas održati u trenucima kada je teško. Jedino Bog po Duhu Svetom može nam dati tu sigurnost da će sve ipak biti dobro i kada ne izgleda tako i da je zadnja proslava Božja – i naša, ako mu ostanemo vjerni. Dopuštamo li Duhu Svetom da nam pokaže kakva je stvarnost zaista i da nas vodi na životnome putu ili više vjerujemo u svoje i tuđe procjene o snazi zla u svijetu?
