Mnogi od nas o hrvatskim pretkršćanskim vjerovanjima i običajno-pravnom sustavu i ne znaju mnogo ili makar donedavno nisu mnogo znali. No znanstvene spoznaje o našoj pretkršćanskoj vjeri u posljednja dva-tri desetljeća bitno su proširene i produbljene…
O njima je napisano nekoliko izvrsnih knjiga i mnoštvo članaka u znanstvenim publikacijama, organizirana su terenska istraživanja i stručni skupovi, snimljene televizijske i radio-emisije. Zainteresiranoj su hrvatskoj javnosti te spoznaje – do kojih se dolazilo dugo, a objavljene su razmjerno nedavno – sada dostupne lakše nego ikad. Ovaj se članak pridružuje nastojanjima da se o toj baštini ne šuti, da je se upozna u njezinu pravome svjetlu ili, kako bi to akad. Radoslav Katičić rekao: „…da nam ta baština progovori svojim jezikom.“
Foto: Pretkršćanska vjerovanja - literatura
Zaista, o tom se davnom vremenu – od dolaska slavenskih, odnosno hrvatskih plemena u prostor današnje Hrvatske pa do njihova pokrštenja otprilike dva stoljeća nakon toga – saznalo mnogo, upravo pronicanjem jezičnih tragova. Ta dva „tamna stoljeća naše povijesti“ osvijetljena su svjetlom filoloških istraživanja i, naravno, etnoloških, arheoloških, povijesnih i drugih, a objedinjena su tijekom višegodišnjeg međunarodnog projekta 'Sakralna interpretacija krajobraza' koji je organizirao Filozofski fakultet u Zagrebu. Taj je znanstveni projekt završio u jesen 2010. g. trodnevnim simpozijem održanim u Podstrani i Žrnovnici kod Splita, u podnožju brda Peruna, nekadašnjeg velikog praslavenskog svetišta, jednog od ponajbolje očuvanih u Hrvatskoj...
Foto: Prilog o projektu 'Sakralna interpretacija krajobraza' 2010.g.
Slavenska su vjerovanja mlađi odvjetak prastare indoeuropske vjerske tradicije, one koju su zabilježile indijske Vede. Vede su kompleksan sustav religijskih, mitoloških, obrednih, poetskih i filozofskih tekstova, a sastavljane su stoljećima te ih je, kao cjelinu, moguće samo načelno datirati u drugo i prvo tisućljeće stare ere. Slavenski pramen te tradicije odvojio se poslije i nije bio zapisivan jer Slaveni nisu imali pisma. Prenosio se usmeno. Bio je življen i vjerovan u svagdanjem životu.
Foto: Brdo Perun snimljeno iz Salone
Nama se, koji već više od tisuću godina pripadamo kršćanskom kulturnom krugu, sve to na prvi pogled doima stranim, pomalo egzotičnim. Ali tragom 'jezične baštine', prije svega mjesnih naziva naših brda, vrhova gora, rijeka, jezera, uvala, dolina, stijena, stabala…, a onda i naše narodne usmene književnosti te svega onoga što jezik bilježi u pučkim običajima i pobožnostima, a čega površnim pogledom i slušanjem nismo svjesni, može se dospjeti do te osebujne mitološke materije.
Foto: Reljef na pročelju župne crkve u Žrnovnici s prikazom 'božanskog boja' između Peruna i Velesa
Najbolje posvjedočena svetišta naše stare vjere nalaze se na jednom istarskom i jednom dalmatinskom brdu istoga imena – Perun. Nije, naravno, riječ samo o tim dvama toponimima, točnije oronimima, nego i o prostoru oko tih brda i mreži njegova nazivlja u kojoj se zrcale „međubogovski“ odnosi starog slavenskog panteona. Na čvorovima te mreže, međutim, često stoje mlađi kršćanski simboli, crkve i kapele, ili pokršteni nazivi, koji po zakonima sličnosti i logici kršćanske reinterpretacije pokrivaju, odnosno otkrivaju stari sloj: gromovnika Peruna zamjenjuje sv. Ilija ili sv. Juraj, Perunova suprotnika Velesa sv. Nikola ili sv. Blaž, a boginju Mokoš sv. Margareta ili Blažena Djevica Marija. Složeni odnosi ovih triju mitskih božanskih osoba i njihove djece Jarovita i Mare (Morane) otkrivaju nam zapanjujuće živ 'red stvari' te pokušaj čovjeka da pronikne u nevidljiva zbivanja koja stoje u temeljima njegove vidljive stvarnosti.
Piše: Fea Munitić
