Bliže Tebi – Božji darovi

U povodu sutrašnjeg blagdana svete Terezije Avilske donosimo jedan događaj iz njezina života koji spominje predaja

Jednog dana sveta Terezija Avilska i sveti Ivan od Križa bili su zajedno na obroku. Posluženo je grožđe. ‘Neću ga jesti’, ustvrdio je Ivan od Križa, ‘ima previše ljudi koji nemaju’. ‘Naprotiv, ja ću jesti kako bismo slavili Boga i za dar ovoga grožđa’, odgovorila je Terezija Avilska.

Sveta Terezija Avilska i sveti Ivan od Križa dva su velika sveca Katoličke Crkve. Bili su također i veliki prijatelji. Ova anegdota iz njihovih života pokazuje dva različita pristupa duhovnosti. Jedan je asketski put odricanja, sjedinjavanja i suosjećanja s patnjom svijeta i onih koji nemaju. Taj put nam je možda dobro poznat i puno naglašavan u duhovnosti, često i kao jedini ispravan put, a osobito je to slučaj u tradicionalnoj duhovnosti, gdje su pobožni ljudi prikazani kao oni koji se uvijek nečeg odriču, uvijek imaju na umu slabe i potlačene, uvijek su suzdržani, ozbiljni i zabrinuti. I sam put askeze shvaćen na taj način, pogrešno je shvaćen, a osobito se u svakodnevnim prikazima duhovnosti često zanemaruje drugi pristup duhovnosti koji je jednako važan.

Foto: Mario Jurina

Često misleći na to kako se od nas kao vjernika stalno nešto traži, kako se traži odricanje, preziranje svijeta i nesudjelovanje ni u čemu kako bismo pokazali da smo Božji, zaboravljamo jednu vrlo očitu činjenicu, a ta je da je ovaj svijet ipak stvoren radi nas, radi svakoga čovjeka jednako, da smo dio ovoga svijeta, da u njega pripadamo i da u njemu sudjelujemo. Komu ovaj svijet i sve što je dobro u njemu pripada, ako ne nama? Za koga je stvoren, ako ne za nas? Za koga roditelji stvaraju i privređuju, ako ne za svoju djecu? Komu se roditelji raduju, ako ne sreći i radosti svoje djece? Dobro je da su djeca razborita, štedljiva, da se odriču u ime onih koji nemaju. No ako djeca stalno i uporno u svemu odbijaju koristiti ono što im roditelji nude i pripreme ne samo kako bi im osigurali uvjete za dobar život, već kako bi ih i razveselili, osim što će naštetiti sebi, djeca će i duboko rastužiti svoje roditelje. Ako pozovemo svoju rodbinu i prijatelje u goste i ponudimo im svoj prostor i hranu, a oni se ustručavaju i odbijaju, neće li nam biti žao i neće li to utjecati i na cjelokupno raspoloženje i naše odnose. Nisu li naši odnosi s Bogom obiteljski i prijateljski? Nije li Bog u konačnici naš roditelj i ne ovisi li i naš zemaljski život o njemu i o onome što nam on daje?

Foto: Pixabay

Bog želi da budemo svjesni svjetske patnje i problema, želi i da ozbiljno pristupimo duhovnosti i da sudjelujemo svojim patnjama i odricanjem u njegovu djelu spasenja, ali Bog prvenstveno želi da se osjećamo i ponašamo kao njegova djeca. Želi da budemo dobra i odgovorna djeca, ali prvenstveno da budemo prema Bogu i svemu što nam on daje kao djeca u svome domu. Previše je vjernika koji se ne osjećaju u duhovnosti i prema Bogu kao djeca u svome domu ili bar ne kao djeca dobrih i blagih roditelja. Put ispravne duhovnosti put je i zahvaljivanja, put je sudjelovanja u dobrome, u radosti i u ovome svijetu i svemu što je Bog za nas pripremio, a ne samo odricanja. Put je to prihvaćanja u zahvalnosti onoga što nam Bog daje i dopuštanja Bogu da se za nas pobrine i da nas daruje. Vrijeme, mijene, godišnja doba, ljude, stvari i događaje Bog nam često stavlja na put jer nam je to potrebno. Ponekad ne samo zato što nam je nužno potrebno, nego i zato da nas daruje iz ljubavi, da nas učini sretnima. Nije ovaj svijet slučajan niti je slučajno dobar, niti je loše što je dobar. Treba znati razlikovati dobro od lošeg u ovome svijetu, ali treba i znati prihvatiti dobro i ono što nam se daje kao dar.

Foto: Pixabay

Prenaglašavanje asketskog puta kao jedinog ispravnog i njegovo krivo shvaćanje vodi i do popularne tvrdnje kako je u raju tmurno, tužno i dosadno, kako su samo veliki patnici postali sveci i kako je duhovnost samo odricanje i odbijanje. Posljedično ljudi od takve duhovnosti uglavnom bježe ili se pak što više pokušavaju učiniti ozbiljnima i asketskima kako bi ih drugi percipirali kao svete i kako bi možda čak impresionirali i samog Boga te tako zaslužili mjesto u raju. Sveti Ivan od Križa svetac je koji je živio duboko asketski, ali izvještaji o njegovu životu navode da je bio izrazito blag i vedar. Sveta Terezija Avilska, iako vedra duha i sklona životnim radostima, ipak je reformatorica jednog od redova koji žive u najstrožim askezama. Za ispravan životni put i ravnotežu potreban je ispravan temelj u duhovnosti, a to je da se kod Boga osjećamo kao doma, da se osjećamo slobodno, da se zaista osjećamo kao djeca svog Oca, da znamo prihvatiti darove. Sukladno tomu, i put odricanja i put prihvaćanja mora proizlaziti iz osobne slobode i odgovora na Božji poziv. Sukladno tomu, mora proizlaziti iz radosti i ljubavi za ovaj svijet, za sve što nam je darovano i za Boga. 

Maja Vidović
Još nije odlučila što će biti kad odraste... 🙂

Slične objave

Comments

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

Advertismentspot_img

Instagram

Najpopularnije