Bliže Tebi – Sakrament ozdravljenja

Sveti Leopold Bogdan Mandić, čiji spomendan danas slavimo, poznat je po tome što je bio dobar ispovjednik. Prilika je to da progovorimo o samom sakramentu ispovijedi, odnosno pomirenja…

Mnogim ljudima odlazak na ispovijed nije pretjerano drag jer ona sa sobom nosi puno elemenata koji nam s ljudske strane teško padaju. Nosi obavezu da priznamo svoje nedostatke, slabosti i namjerne propuste, a povrh toga još i obavezu da ih jasno izgovorimo pred drugim čovjekom. Težak i zahtjevan sakrament. Mnogi ga zbog toga smatraju mučenjem, mnogi ga u to ime proglašavaju nepotrebnim ili ga izbjegavaju koliko god to mogu. Problem nije u samom sakramentu pomirenja, već u našem pogledu na njega. Mnogo je, čak i među vjernicima, naglasaka na taj optužujući element ispovijedi. Ako ispovijed zaista shvatimo kao kopanje po sebi, kako bismo pronašli sve ono najgore i onda to izgovorili pred drugim čovjekom, zaista nam ne preostaje puno optimizma u tom procesu, osim što se možemo nadati kako će sve skupa proći što bezbolnije i brže te kako svećenik neće previše pozorno slušati i neće postavljati nikakva pitanja. Jedina nada s kojom ulazimo u taj i takav proces jest da je nužan kako bismo izravnali račune s Bogom. Dosta pesimistična perspektiva. No, priroda sakramenta ispovijedi zapravo nije takva, niti blizu.

Foto: Pexels

Sakrament ispovijedi, zajedno sa sakramentom bolesničkog pomazanja, spada u sakramente ozdravljenja. Nažalost u vjerničkoj praksi, osobito na ispovijed, rijetko se gleda kao na sakrament ozdravljenja i rijetko se ispovijed uopće povezuje s ozdravljenjem. Kada razmišljamo o priznanju pogrešaka i poteškoća bliža nam je ova ideja suda, optužbe i pravde koju onda unosimo svjesno ili nesvjesno i u naše ideje o samom sakramentu ispovijedi. No ideja o tome kako ćemo upornim kritiziranjem, prozivanjem ili omalovažavanjem sebe (ili bilo koga drugoga) natjerati da budemo bolji, promašena je ljudska ideja, te svakako ne spada u ono što je Bog htio i zamislio, odnosno kakav u sebi jest i što od nas traži. To je neko naše gledanje i primjena nekih naših ‘polomljenih’ ideja na cijelu stvar, a ne ono kakve stvari zaista jesu. Taj princip ne funkcionira niti među ljudima, a kamoli pred Bogom. Isus je mnogo puta naglasio i pokazao kako nije došao suditi, nego liječiti, ozdraviti, pridići, popraviti…, no nekako to ipak teško dolazi do nas. U susretu s nedostacima, svojim ili tuđim, radije bismo primijenili hladne principe pravde. To očekujemo od sebe, od drugih pa onda i od Boga. Zato nam ispovijed i je mučna.

Foto: kapucinleopoldzagreb.com

Suprotno je to logici sakramenata i logici Božje intervencije u svijet. Sakramenti postoje da nas učvrste i ojačaju na putu prema dobru, a ne da nas oslabe, ne da nas ponize. Grijeh je ono što nas ponižava i pritišće, a ispovijed je ono što nam pruža priliku za izlaz iz tog stanja, za odricanje od tih principa. Zato je ispovijed sakrament ozdravljenja. Suprotno ustaljenim idejama, odlazak na ispovijed u svojoj suštini i klasifikaciji zapravo je sličniji odlasku liječniku, nego odlasku na sud. U ispovijedi ni Bog, ni svećenik ne djeluju kao suci, već kao liječnici. Zato bismo se i mi kad pristupamo ispovijedi trebali osjećati kao pacijenti, a ne kao optuženici. Potrebno je drugačije gledati na ispovijed. Ispovijed u svojoj biti zapravo nije udaranje po sebi i prikazivanje sebe lošim kako bismo zadovoljili neku normu optužbe, već je dobrovoljna i nužna ‘prijava’ poteškoća u sustavu kako bi se sustav mogao popraviti. Nekako se događa da sve teškoće i kvarove u svom životu na uređajima, na tijelu ili u sustavima radije i spremnije ‘prijavljujemo’ od onih duhovnih. Analogno tijelu, ako želimo duhovno ozdraviti, važno je da uvijek i ponovo ispravno nabrojimo i duhovne ‘simptome’ koji nam stvaraju poteškoće pred nekim tko je od Boga ovlašten da ih sasluša.

Foto: Pixabay

Događa se da liječnika i sve druge službe najčešće doživljavamo kao nekoga tko je tu da nam pomogne. Rado ćemo priznati sve simptome i poteškoće čak i one neugodne u nadi da će sa što više informacija moći što kvalitetnije djelovati na problem. Liječniku i drugim službama opet se vraćamo čak i ako nam nisu bili simpatični jer znamo kako nam je ozdravljenje potrebno, dok bismo u ispovijedi radije što više toga sakrili i izbjegli. Ključna razlika je opet u perspektivi iz koje pristupamo. Sveti Leopold Mandić neumorno je i rado ispovijedao satima jer je razumio svrhu i ulogu ispovijedi. I mi ćemo, ako ispravno razumijemo svrhu ispovijedi i ulogu svećenika, s drugačijim emocijama i idejama pristupati cijelom procesu. Neka nam zagovor svetog Leopolda Mandića u tome pomogne.

Maja Vidović
Još nije odlučila što će biti kad odraste... 🙂

Slične objave

Comments

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

Advertismentspot_img

Instagram

Najpopularnije