I danas govorim: ‘O otpetljavanju’

Svatko od nas tko je, barem jednom u životu, otpetljavao nešto zapetljano, zna kako je to težak i zahtjevan posao. A najveća poteškoća je – odakle krenuti…

Sve je spetljano i sve je ispremiješano. Svjestan si da je to jedan komad, recimo, špage i da ima početak, kraj i neprekinuti niz između. Ali je silno zapetljano. Svjestan si da je sve tu, ali je neupotrebljivo dok se ne otpetlja. Velika poteškoća kod otpetljavanja je u činjenici da prečesto, želeći nešto otpetljati, još više zapetljamo. Pa smo s jedne strane napravili štetu, a s druge smo došli u napast ostaviti sve i maknuti se od zapetljanoga.

Foto: Pexels

Crkva, konkretna Crkva u našem prostoru i vremenu, čini mi se silno zapetljanom. Pokojni papa Benedikt XVI. ju je usporedio s lađom koja pušta na sve strane, ali jednako tako ju se može usporediti sa zapetljanom špagom. Sve je tu, ali je ispremiješano. Sve je tu, ali je neučinkovito. Tijekom povijesti i kojekakvih petljancija dogodilo se ono čega smo sada baštinici. Dogodilo se da je kršćanska pripadnost stvar inercije, a ne temeljnog životnog opredjeljenja. Dogodilo se da ne razlikujemo bitne od nebitnih stvari. Da ne lučimo ono što je kršćansko od onoga što nije. Dogodilo se da sakramenti nisu milosni susret, nego obveza koju treba obaviti. Dogodilo se da kršćani ne razmišljaju i ne razgovaraju o kršćanstvu.

Foto: Pexels

Ima li išta apsurdnije od pasivnih i nemislećih kršćana? Kako je moguće da kršćani ne raspravljaju o kršćanstvu? Kako je moguće da kršćani svakodnevno ne nađu vremena za čitanje i promišljanje Svetoga Pisma? Kako je moguće da dođemo na nedjeljni euharistijski susret, a da unaprijed ne pročitamo tekstove o kojima ćemo te nedjelje razmišljati i razgovarati? Što učiniti da shvatimo da smo dio jednog mističnoga Tijela Kristova i da smo svi pozvani biti aktivni? Što učiniti da shvatimo da smo svi primili darove Duha Svetoga i da živimo u vremenu suodgovornosti? Što učiniti da shvatimo da nas Bog sve jednako voli i poziva? Ovako Crkva, koja je pozvana biti svjetlo, sol i kvasac, biva tragikomični relikt kojega se svodi na folklor, a Euharistija postaje dio programa između parade i pečenja.

Foto: Pixabay

Vjerujem da se možemo otpetljati vraćajući se na izvore Crkve. Vraćajući se Bogu svim srcem svojim. Osobno, opredijeljeno i ponizno. A ne zajedno s drugima u trećem i osmom razredu. Vjerujem da se možemo otpetljati molitvom i postom. Zahvalnom i zauzetom molitvom. A ne žicanjem Boga, Majke Božje ili sv. Antuna kad mi zagusti i ne vidim drugoga izlaza. Vjerujem da se možemo otpetljati ljubavlju. Djelotvornom ljubavlju. A ne kampanjama i samodopadnim reklamiranjem. A više od svega vjerujem da se možemo otpetljati življenjem Euharistije. Sudjelujući u zajedništvu, blagujući Tijelo i Krv Kristovu i dopuštajući Bogu da u nas udahne život i po nama daruje život konkretnom prostoru i vremenu.

Piše: Nikola Kuzmičić

Slične objave

Comments

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

Advertismentspot_img

Instagram

Najpopularnije