Konkretno

Tijelovo je blagdan kada na poseban način slavimo Tijelo i Krv Kristovu prisutne u euharistijskom kruhu i vinu…

Kao katolici vjerujemo da je Krist zaista realno fizički prisutan u kruhu i vinu koji su posvećeni po rukama svećenika u svetoj misi. Ta stvarna fizička prisutnost Kristova već je stoljećima predmet rasprave i neslaganja poglavito između katolika i protestanata, a zatim i među protestantskim sljedbama. No nije ta razlika samo međudenominacijski izazov, nedavno istraživanje među katolicima u Americi otkrilo je da 75%, dakle tri četvrtine katolika u Americi, ne vjeruju u stvarnu Kristovu prisutnost u euharistijskim prilikama, dalo bi se naslutiti da vjerojatno i u drugim zemljama postoji nezanemariv postotak katolika koji također ne vjeruju u stvarnu prisutnost u posvećenim prilikama. Vjerovati da je živa osoba, a osobito svemogući Bog prisutan u nečemu tako sitnom, jednostavnom i banalnom kao što je euharistijski kruh i vino zaista je izazov. Postavlja se pitanje zašto nam je to toliko bitno?

Unsplash

Nije li lakše poći za naravnom činjenicom da je Bog sveprisutan i da mu se možemo moliti bilo gdje i bilo kako i da je uvijek spreman čuti nas? Uostalom mnogi i polaze za tom činjenicom, a osim stvarne euharistijske prisutnosti nailazimo na nemalen broj osoba koje nadalje tvrde da je najvažniji osobni odnos s Bogom, da nije potrebna euharistija, pa ni redoviti odlasci u crkvu pa ni Crkva kao zajednica niti sakramenti koje nudi. No vratimo se na sintagmu ‘osobni odnos s Bogom’. Osobni odnos s Bogom implicira da se mi kao osoba nekako odnosimo s Bogom, mi iz svoje biti, iz toga što smo osobe pristupamo Bogu. Bogu pristupamo kao osobe jer drugačije niti ne možemo, dakle reagiramo i ponašamo se kao osobe. Ono što je svojstveno osobama je svjesna i namjerna komunikacija, traženje drugoga, u komunikaciji se uvijek želimo potpuno i jasno izraziti, uvijek želimo postići puninu. Kako to postižemo možda i ne razmišljamo previše, ali nam je intuitivno jasno. Tražimo konkretnu prisutnost drugih, želimo ih čuti i vidjeti dok komuniciramo s njima.

Unsplash

Kada bismo mogli birati važan razgovor ili komunikaciju s osobom koja nam je bliska uvijek bismo radije obavili u živo nego bilo kojim sredstvom moderne komunikacije. Kada se radi o važnosti osoba u našem životu jasno nam je da prema stupnju bliskosti postoje osobe za koje je u redu da se sporadično čujemo preko poruka, zatim osobe koje nam je važno i čuti makar telefonski, a zatim osobe čija nam je fizička prisutnost i vrijeme provedeno zajedno apsolutno nužno da bismo se osjećali ispunjeno i bez čijeg dolaska, pa makar se i čuli na neki drugi način jednostavno nismo zadovoljni. Svatko tko je ikada bio dulje fizički odvojen od ikoga tko mu je na neki način drag vrlo jasno može razumjeti o čemu se govori. A kada se radi o važnim stvarima i o našem ‘osobnom odnosu s Bogom’ koji stupanj bliskosti u komunikaciji želimo i tražimo? Je li naš odnos s Bogom zaista osoban i blizak ako ne tražimo načine da mu priđemo bliže i potpunije?

Pixabay

To je naš dio priče, pitanje naše želje i iskrenog traženja u odnosu prema Bogu, no da bismo u potpunosti razumjeli važnost otajstva koje posebno slavimo na Tijelovo važno je uzeti u obzir i da je Bog osoba. Duboka istina kršćanstva se upravo na to odnosi, da Bog nije samo biće, niti energija ili princip ili nešto neodređeno već Osoba. Štoviše vjerujemo da je Bog prva i najsavršenija osoba, a činjenica da smo mi osobe proizlazi iz toga što smo stvoreni na Božju sliku. Pa ako je Bog prva i najpotpunija osoba nije li logično da upravo on najbolje poznaje i koristi principe komunikacije među osobama. Nije li inicijativa za kvalitetnu i blisku komunikaciju prvenstveno Božja, ne čezne li onda i Bog koji je u sebi savršenstvo ljubavi i blizine upravo za time da nam bude kvalitetno i konkretno prisutan? Bog je to pokazao svojim utjelovljenjem, mogao nam se objaviti na bilo koji način, a odabrao je najkonkretniji pa ako kao kršćani vjerujemo u otajstvo utjelovljenja i u Božju moć stvaranja iz ničega zašto bismo sumnjali u Božju moć i želju da nam bude konkretno blizu i u prilikama kruha i vina. Zašto sumnjamo u Božju potrebu da se izražava kao osoba? I zašto često odbijamo odgovoriti na Božje pozive u njegovu konkretnu prisutnost u svetoj misi i pred otvorenim svetohraništem? Ako tvrdimo da nam je odnos s Bogom važan pokažimo to konkretno jer Bog svoju namjeru da bude s nama već vrlo konkretno pokazuje kroz dolazak u prilike kruha i vina.

Pexels

Blagdan Tijelova važan je jer se podsjećamo na taj princip, podsjećamo se na to otajstvo Božje ljubavi koje prodire dublje od onoga što nam je logično i onoga što bi nam možda bilo i ‘dovoljno’. Dovoljno je bilo da Bog jednom dođe, a on uporno dolazi stalno. Nije li to izraz potpune ljubavi, dostupnosti i zauzetosti za nas. Odgovorimo mu jednako i često.

Slične objave

Comments

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

Advertismentspot_img

Instagram

Najpopularnije