Današnja Isusova poruka vrlo je mistična. Isus u svojoj molitvi traži Boga Oca da štiti i čuva sve vjernike, sve one koji su povjerovali Radosnoj vijesti…
Mistika počinje kada Isus ustvrđuje kako mi, kao i On, nismo od ovoga svijeta. Toliko puno pitanja čovjek može otkriti u toj jednoj rečenici, pitanja na koja je teško dati odgovore. Što znači to da mi nismo od ovoga svijeta? Znači li to da nas vjera preobražava i priprema za onaj drugi, vječni život, kako nam tumače apostoli, ili u toj tvrdnji ima još nečega što nam je Isus dao naslutiti? Odgovore moramo tražiti u čovjekovom napretku. Isusov drugi dolazak očito će se ostvariti kada čovjek dosegne neku razinu postojanja u kojoj će biti ključno da Isus dođe, iako se Isus pita hoće li pri tom dolasku zateći išta vjere na zemlji.
Izrazito me muči ta Isusova tvrdnja da ako sam vjernik, nisam od ovoga svijeta. Postoji nekoliko razloga o kojima često razmišljam, a ovdje ću navesti jedan. Volim tehnologiju i benefite koje ona čovjeku pruža, ali sam svjestan koliko ona košta i to me sve više proganja. Pri tom ne mislim samo na krajni iznos cijene nekog uređaja, već na cijeli proces kako do njega dolazi. Skoro svi industrijski procesi danas zagađuju okolinu u većoj ili manjoj mjeri, kao i proizvodi koji tim procesima nastaju. Tješimo se da nam je napredak u tehnologiji omogućio bolji i kvaliteniji život, pa zanemarujemo negativne učinke tog napretka.
Problem za mene nastaje kada se pitam da li napredak u tehnologiji nužno znači i napredak u civilizacijskom smislu, napredak čovjeka u okviru svoga društva, kao i njega samoga? Još se Tesla u svoje vrijeme protivio konceptu svijeta u kojem se napredak tehnologije događa na uštrb uništavanja prirodne okoline, te tumačio kako to nije istoznačno, kako napredak u tehnologiji može značiti i čovjekovo nazadovanje. Tesla je bio pronicljiv pa je u ono vrijeme shvatio što se događa, puno prije nego je to itko mogao dokazati. Zašto mi danas, kada znamo da je to istina, ne možemo riješiti taj problem?
Proces napretka tehnnologije nosi sa sobom jednu ružnu činjenicu, a to je da se on ne događa iz čovjekove potrebe za boljim životom, već iz čovjekove oholosti i želje za probitkom. To se vrlo lako može ustvrditi kada se zna da su, u nama bližoj povijesti, napredovale one tehnologije koje donose najveći profit njihovim vlasnicima. Postoji mnogo patenata koji bi čovjeku olakšali život i koji su sigurni za okolinu od onih koji se trenutno upotrebljavaju, ali ne proizvode se zato što se na njima ne može dovoljno zaraditi. Prolazi samo onaj proizvod koji lancu onih koji ovim svijetom gospodare donosi najviše zarade. Dokaz toj tvrdnji je i ova covid pandemija.
Postavlja se pitanje da li se ja kao vjernik mogu pomiriti sa takvim stanjem i razvojem tehnologije i društva, znajući da se ono temelji na čovjekovu grijehu, a ne na iskrenim i dobrim motivima? Tu sada dolazimo ponovno do Isusove tvrdnje kako mi, njegovi vjernici, nismo od ovoga svijeta. Ako si vjernik, ne možeš se pomiriti sa zlom. Svaki onaj koji se pomiri sa zlom ono ga proždire i uništava, te od njega ne ostaje ništa za vječnost. Vjernik se ne može pomiriti sa napretkom u kojem se toliko toga od ljudskih osobina gubi, da bi se napunilo torbe nekolicine ljudi, niti se može pomiriti sa napretkom pri kojemu se uništava priroda. To nije napredak.
Dapače, nijedan napredak se ne može dogoditi bez čovjekovog duhovnog rasta. Ako izostavimo čovjekov duh i posvetimo se razvoju kojekakvih materijalnih dodataka zbog koji imamo dojam da nam je u životu bolje, te iste stvari će nas na kraju uništiti, jer se nećemo znati s njima na pravilan način koristiti. Zašto nećemo znati? Zato što smo zanemarili onaj razvoj koji bi nas tome naučio, duhovni razvoj. A svatko tko se posveti duhovnom razvoju s vremenom shvati koliko je besmislen taj tehnološki svijet ako u njega ne možemo ukomponirati temeljne ljudske vrijednosti. Zato pravi vjernik nikada neće pripadati ovome svijetu, već će uvijek biti okrenut onome vječnom.
