Nedjeljno jutro – Razdjeli onima koji su posjedali, koliko su god su htjeli

Uvijek kada pročitam ovo evanđelje sjetim se jednog razmišljanja na ovu temu, pokojnoga profesora Vjekoslava Bajsića. Naime, napisao je jednom prilikom kako mu nije jasno je li naša Crkva piknik ili restoran…

Ovi lijepi ljetni dani u kojima se nalazimo stalno nas mame van, na izlazak u prirodu. Mnogi su na moru, kupaju se. Svi pronalazimo neko vrijeme da se opustimo i napunimo baterije. Vjerujem da mnogi, ako već nisu na moru, odlaze na izlete, pa se zadrže u prirodi cijeli dan. Naravno, u toku toga odmora ili izleta ogladni se i mora se jesti. Dva izbora nam se pružaju u tom trenutku, ili ćemo sa društvom organizirati piknik pa jesti u prirodi, ili ćemo potražiti okrilje neke gostionice ili restorana. Razlika je u tome što na piknik nosimo ono što smo sami pripravili kod kuće, a u restoranu biramo od onoga što ima u ponudi. Da se razumije, nije loše ni jedno ni drugo, važno je da čovjek ne ostane gladan. 

Pixabay

Ako probamo razmišljati o euharistiji kroz ovaj primjer možemo se upitati: Dolazim li na misu donoseći nešto od sebe, dar, duhovnost, dobro raspoloženje ili dolazim na misu uvijek očekujući da ću tamo zateći određenu ponudu koju mogu prihvatiti ili odbiti? Ovo je vrlo zamršeno pitanje, jer ima onih ljudi koji svojim sudjelovanjem doprinose zajedništvu euharistijskog stola, no ima i onih koji bi to mogli, a neće, jer im smeta što je netko drugi tamo bliže. Ima onih koji čekaju da im se servira predstava, a ima onih koji dođu samo radi propovijedi. Ima onih koji svake nedjelje idu u drugu crkvu da bi usporedili koja je misa bolja, dok ima i onih koji idu na određenu misu zato što im je baš taj svećenik dobar prijatelj. Ima onih koji kroz angažman u Crkvi žele istaknuti svoju vrijednost. 

Pixabay

Uglavnom, ima tu i piknika i restorana i sve je to u redu, ali meni se čini da je premalo zajedništva, a to možete zaključiti po tome što se svi poslije mise brzo raziđu. Nitko s nikim ne ostane malo popričati, razmijeniti iskustva, porazgovarati o propovijedi, životu župe, zanimati se kako se može uključiti aktivno u rad župne zajednice. Zaboravili smo negdje na našem vjerskom putu da je euharistija uz ‘biti sa živim Kristom’ ujedno i ‘biti zajednosa živim Kristom’, a to zajedništvo se treba očitovati i prije i poslije euharistije. Mnogim vjernicima to nedostaje, pogotovo onim samcima, udovicama i udovcima. Zato se probajmo potruditi da euharistijski stol oko kojega nas okuplja uskrsli Krist ne bude sveden samo na blagovanje Njegova tijela i krvi već i da plodovi tog susreta zažive u nama čim kročimo izvan sigurnosti crkvenih zidina. 

Pixabay

Upravo tamo, u svijetu, čeka nas prava borba. Ako nismo sposobni prenijeti, ono što smo dobili i naučili u euharistiji, u tu našu borbu, unaprijed smo izgubili. Ako se nismo po euharistiji uspjeli povezati sa drugima koji nam mogu pomoći u toj borbi, unaprijed smo izgubili. Čini mi se kao da su nas tijekom zadnjih desetljeća uspjeli nagovoriti da razmišljamo kako je euharistija samo neki egzotični restoran u kojemu pronađeš nekakvu čudnu hranu koju tamo isprobaš, ali je ne možeš pripremati kod kuće, pa niti ne pokušavaš. Ova situacija s virusom nas opet prisiljava da euharistiju ne dijelimo, već da je iskoristimo za sebe i brzo onda u sigurnost i okrilje vlastitog doma. Kao da više nema one oduševljenosti kojom su oni ljudi koje je Isus nahranio željeli pograbiti ga i zakraljiti.

Pixabay

Isus je od toga pobjegao, ali nije pobjegao od onoga što je učinio, a to je da je prije toga čuda poučavao i propovijedao. Čudo je učinio jer mu je bilo žao ljudi, nije htio da gladuju, ali smisao toga susreta s njim nije bila da ljude nahrani već da ih pouči pa da se mogu sami nahraniti. Tako ja obično vidim euharistiju. Osim što je ona susret sa živim Kristom za mene je ona osobno i nadahnuće koje me nosi kroz život. euharistija je ono što mi pomaže da svladavam životne prepreke i ostvarujem Božje kraljevstvo na zemlji. Zato ja u euharistiju nikada ne unosim ono čime su me ljudi razočarali ili uvrijedili već ju uvijek vidim kao mogućnost uspostavljanja zajedništva sa svima koji su mi u mojoj pastoralnoj službi povjereni. Da nema euharistije, ne znam kako bih to mogao. 

Pixabay

Euharistija je tako i postavljena jer na početku od nas traži da sve zlo i grešno ostavimo iza sebe. Ona je uvijek prilika za novi početak jer je Isusov poziv na ljubav i zajedništvo uvijek dovoljan razlog da nekome poslije mise priđemo i započnemo konverzaciju. Nitko se neće pitati zašto to činimo jer će svi odmah osjetiti da je to nadahnuće Duha kojega smo nahranili moleći se na euharistiji i blagujući Presveto. Ako poslije mise odemo kući misleći da se ništa s nikim u toj misi nije dogodilo, grdno se varamo. Isus nas mijenja kada mi to i ne primjećujemo. Potrebno je otvoriti se Bogu i vjerovati da nas sve može učiniti takvima da podnosimo jedni druge i da drugima praštamo.

Slične objave

Comments

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

Advertismentspot_img

Instagram

Najpopularnije