Nedjeljno jutro – Sin Čovječji treba da mnogo pretrpi

Nedavno sam promijenio župu. Došao sam u novu sredinu, među neke nove ljude…

Svaki početak je težak, iako sam se već navikao na takve situacije. Za nas svećenike promijeniti životnu sredinu nekoliko puta kroz radni vijek nije ništa novo niti neočekivano. Ipak, situacije seljenja i promjene okoline donose sa sobom neke specifične izazove. Pročitao sam negdje kako je selidba jedno od najtraumatičnijih iskustava u čovjekovu životu. Nisam nikada to doživljavao dramatično, ali priznajem da izazovno jest. Najzanimljivija je ta čovjekova znatiželja. Dok se ja trudim svoju vlastitu znatiželju svesti na minimum jer moram biti sabran i staložen pred ljudima, njihova znatiželja je itekako vidljiva. Kod mnogih mojih novih župljana vidim znatiželju u očima i pitanja: Kakav nam je novi župnik? Voli li ovo ili ono? Koje su mu prednosti, a koje slabosti? Kako se ponaša, kako govori, kako propovijeda? Voli li društvo ili je vuk samotnjak? Takva i još mnoga druga pitanja vrzmaju se ljudima po glavi. Takva znatiželja je normalna i zapravo poželjna, jer govori da je ljudima stalo do novog župnika i važno im je da ga dobro upoznaju. Bitno je jedino u svemu tome imati strpljivosti i zadržati dostojanstvo osobe, kako onoga koji priča i pita, tako i onoga o kojemu se priča i koji odgovara na postavljena pitanja.

Unsplash

U ponešto sličnoj situaciji pronalazimo Isusa u današnjem evanđelju. Isus pokazuje znatiželju pitajući učenike što narod o njemu govori. Isusova znatiželja o tome što ljudi pričaju o njemu ne proizlazi iz njegovog ega, već iz zabrinutosti za čovjeka. On zna da ljudi teško razumiju ono što im govori i stalo mu je da bude shvaćen ispravno. Učenici mu odgovaraju kako ljudi misle i govore da je on reinkarnacija nekoga od slavnih proroka. Dakle, ljudi ne razumiju tko je. Zato to isto pitanje Isus postavlja učenicima – apostolima. Petar prihvaća izazov i odgovara točno: Ti si Pomazanik – Krist. Činjenica da je Petar prepoznao tko je Isus govori mnogo o tome zašto je Isus baš njega odabrao da bude prvi među apostolima. Da bi se razumjelo tko je to Isus bilo je potrebno zahvatiti više u srce nego u razum. To je i razlog zašto je Isus branio učenicima da pričaju drugima o tome. Isus je želio da i drugi osjete i prepoznaju u svom srcu ono o čemu im je govorio. Dok je on na zemlji, dok im govori i tumači, dok god ga mogu vidjeti, dotad trebaju i sami spoznati. Iz tog razloga Isus učenicima objašnjava što se sve ima s njim dogoditi i zašto, kako bi bili spremni za onaj trenutak kada će oni biti ti koji navještaju njegovu riječ.

Unsplash

Upravo ovdje, kad Isus tumači učenicima svoju muku, kao da nenadano, neočekivano nastaje problem. Petru, koji je prvi razumio u srcu tko je to Isus, nikako nije bilo jasno i nije mogao prihvatiti da je muka sastavni dio Isusova poslanja. Ma tko bi uopće htio dragovoljno dopustiti da ga se muči i na kraju ubije? To za Petra jednostavno nije imalo smisla. Isus, naoko iznenađen Petrovim stavom, prekorava ga u njegovu nerazumijevanju božanskih namisli. Tada Isus izgovara dobro nam poznate riječi, parafraziram: Tko hoće ići za mnom, mora znati nositi svoga križa. Tko se potroši u naviještanju, taj je spašen u vječnosti. Tko se trudi oko ovozemaljskoga, taj gubi nadzemaljsko.

Unsplash

Jesu li nama te riječi i takav Isusov stav razumljivi, ili nam se čine preteške njegove riječi? Što nam to Isus zapravo želi reći? Zašto je bio tako ljut na Petra kada ga je ovaj odvraćao od muke? Mi danas razumijemo da bez muke ne bi moglo doći do uskrsnuća, ne bi moglo doći do našega spasenja. Učenici to nisu mogli znati, a kamoli razumjeti. Ipak, Isus je očekivao da razumiju kako se vjera ne može živjeti samo po riječima, već se mora očitovati i u djelima. Da je Isus samo pričao, a da nije djelima potkrjepljivao ono o čemu je govorio, ljudi ga ne bi uzimali za ozbiljno i brzo bi ga svi napustili. Ionako su ga napustili kada su shvatili koliko je teška i zahtjevna njegova riječ. Da Isus djelima nije pokazivao kako se živi život u Bogu, ne bi bio ono što danas izričemo kao ‘vjerodostojan’. Pavao će to izreći u svojoj poslanici „Vjera, ako nema djelâ, mrtva je.“ Pravog kršćanina prepoznat ćemo po djelima, a ne po riječima. Pravog župnika prepoznat ćemo isto tako. Pravog majstora prepoznat ćemo isto tako. Povjerenje koje nekome iskazujemo moramo potkrijepiti svojim djelima i svojim načinom života. Ako je taj način takav da drugome kazuje da mi nismo osobe kojima se može vjerovati, onda naša vjera ne valja. Onda se moramo mijenjati. Ne možemo očekivati da će nas ljudi poštivati ako vodimo neuredne i neprimjerene živote. Ne možemo reći da smo kršćani, a da se to na našem životu na ničemu ne primjećuje. Što znači biti kršćanin, Isusov učenik, Božji čovjek? To da smo kršteni ili to da živimo život po Božjim zapovijedima? Što nam vrijedi krštenje ako svakoga dana po njemu gazimo svojom nemarnošću i zlodjelima? Isus nam govori da je prihvaćanje životnoga križa naše najveće djelo vjere. Onaj tko svoj životni križ prihvati i hrabro ga nosi, taj će iznijeti spasenje ne samo za sebe, nego i za sve svoje bližnje. Toliko je snažna moć Isusova križa.

Slične objave

Comments

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

Advertismentspot_img

Instagram

Najpopularnije