Nedjeljno jutro – Što si pripravio, čije će biti?

“Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.” Razmišljajući o ovim Isusovim riječima, moram ustvrditi da mi se čini kako nikada kao civilizacija nismo bili udaljeniji od smisla ovih riječi

Znao sam već prije pisati kako je današnji čovjek sav svoj život sveo na imati, a ne na biti. Upravo na to Isus upozorava u obraćanju mnoštvu koje ga je okružilo. Međutim, nije to problem samo naših generacija ili naše civilizacije. Povijest nam govori da čovjek u svom obilju postaje obijestan i nemoralan. Očito je da ovaj materijalni svijet nosi u sebi neku zlu nit, nekakvu korumpiranost koja ima snagu pokvariti i ljudsku dušu. Da život nije u onome što posjedujemo, svjedoče nam brojni primjeri koji iz dana u dan niču u našim sredinama. Toliko je danas takozvanih bogataša, koji preko noći dolaze do bogatstva, da bi isto tako preko noći ostali bez ičega. Ipak, njihovi nam primjeri ništa ne znače jer smo samo zagledani u ono što imaju ili su imali, a ne vidimo sve ono što su izgubili. To što su izgubili najčešće je duša, u svakom pogledu.

Foto: Pixabay

Gubitak ugleda i dostojanstva ima poražavajući učinak na našu dušu. Kada duša prestane stremiti idealima, osjeća se kao da je čovjek prestao živjeti. Onaj za kojega kažemo da je slomljen čovjek zapravo je čovjek bez duše, odnosno, njegova je duša toliko lišena komunikacije s Bogom da više nema nikakva utjecaja na čovjekov život. Kada se to dogodi, čovjek živi svoj život samo na razini tijela, a to je razina koja prije ili kasnije postane razočaravajuća (ovdje bih upotrijebio i koju težu riječ, ali bojim se da bi me neki pogrešno razumjeli). Poslužit ću se riječima jednog pokojnog profesora (malo ipak parafraziram): “Do četrdesete godine svi smo lijepi i mladi, nakon četrdesete, ako si ružan, sam si si kriv.”

Profesor je na vrlo jednostavan i neuvijen način izrekao da tjelesnost ima svoje granice. Ono što zapravo čini čovjeka čovjekom jest njegova nutrina. Kada tjelesnost izgubi svoje blještavilo, što nam preostaje? Ako u sebi nemamo ništa, što onda ljudima možemo ponuditi? Ili, ako je tijelo sve što možemo ponuditi, onda smo zapravo prilično siromašni, zar ne?

Foto: Unsplash

Isus ide još korak dalje u primjeru kojim objašnjava besmisao posjedovanja. Ovaj bogataš koji ruši žitnice da bi sagradio veće, usmjeren je samo na svoje vlastite potrebe, ne mari uopće za druge. Iako ima više nego što može potrošiti, ili što mu treba, on ne gleda kako će tim viškom unaprijediti drugoga, već samo kako će sebi osigurati još više onoga što već ionako ima. Jesmo li i mi, u civilizacijskom smislu, došli do te razine? Dok s jedne strane hrane ima u izobilju, s druge strane se tvrdi kako nas ima previše te kako nas čeka opća neimaština. Dok jedni žive u izobilju, drugi gladuju. Svi govore o pravednoj raspodjeli dobara, ali ni jedna zemlja se ne želi odreći svojih viškova. Zemlje kumuliraju sve veće financijske gubitke, iako nikome nije jasno kome su dužne i za što? Stvara se jedno posvemašnje stanje kaosa u kojemu samo rijetki savršeno dobro znaju što se događa, a svi ostali prepušteni su na milost i nemilost nepoznatih i varljivih ishoda. Sve se to događa zbog pohlepe.

Foto: Unsplash

Možemo primijetiti kako Isus u svojem upozorenju nije osudio bogatstvo kao takvo, već pohlepu. Nije problem ako čovjek koji je vrijedan stekne bogatstvo. Ako ga je zaslužio svojim poštenim i vrijednim radom, onda očito ono samo po sebi nije loše, ta svaki je radnik vrijedan svoje plaće. Problem je pohlepa, osjećaj u kojem prestajemo mariti za druge i mislimo samo na sebe. Pohlepa je osjećaj u kojem čovjek ne zna procijeniti koliko je dovoljno, a upravo je “dovoljno” mjerilo za naše potrebe. Umjerenost u svemu način je kako najkvalitetnije živjeti svoj život. Ničega nije dobro previše, a svega pomalo je uvijek najbolji i najzdraviji način. To su stare, svima dobro znane mudrosti, na koje se danas sve više oglušujemo. Moramo li zaista kao civilizacija propasti do kraja da bi nove generacije mogle ispravnije graditi? Dok god nam je Isus temelj, naša kuća se neće urušiti.

Stjepan Škvorc
Svećenik, župnik u župi Sopje kod Slatine, na rijeci Dravi... Voli Boga i domovinu, prirodu i pisanje, a najbolji su mu trenuci života kada sve to može spojiti u jedno. Nastoji živjeti život po riječima iz evanđelja po Mateju: "Nije došao da mu služe, nego on da služi."

Slične objave

Comments

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

Advertismentspot_img

Instagram

Najpopularnije