O sigurnosti

„Nisam li ti zapovjedio: odvaži se i budi hrabar? Ne boj se i ne strahuj, jer kuda god pođeš, s tobom je Jahve, Bog tvoj.“ (Jošua 1,9)

Postoji mnoštvo stvari nespojivih sa kršćanstvom. O nekima se dovoljno jasno i dovoljno često govori. Druge se pak rijetko spominju pa ih na prvi pogled ni ne doživljavamo kao neprihvatljive. Ili ih počnemo smatrati prihvatljivima i poželjnima. Jadna od takvih stvari je i sigurnost, odnosno uvjerenje da je najispravnije ono što mi radimo na način na koji radimo.

Da onaj nije bio spreman odreći se svoje sigurnosti vjerojatno nikada ne bi izašao iz Ura Kaldejskoga. Ili da je onaj bio čvrst u uvjerenju, koje je utemeljio na općepoznatoj činjenici, da ne može u pustinji iz stijene poteći izvor samo zato jer ju udariš štapom, njegov bi narod ostao žedan. Onaj koji je smatrao da ima pravo srditi se radi bršljana ostao je ponižen, a onaj koji je žrtvenik zalijevao vodom prije nego li ga je upalio, premda nas iskustvo upućuje na neuspjeh, proslavio je Boga.

Pexels

Ona djevojka je pristala da se dogodi nešto što je zvučalo nevjerojatno, a njen zaručnik je zaobišao sve norme ponašanja pouzdavši se u snoviđenje. Sluge koji su zagrabili vodu, ribari koji su bacili mrežu po danu, satnik s vjerom kakve nema u Izraelu i prijateljica iz Betanije nisu se držali onoga što su smatrali ispravnim, nego su zakoračili izvan svoje sigurnosti i doživjeli čudo.

Dječak je, znajući da pet ječmenih hljebova i dvije ribice ne znače ništa za tolike ljude, mogao sam pojesti ono što je imao, potpuno siguran da ljubav od sebe počinje. Raspeti s desne strane je mogao propustiti mogućnost raja da je bio uvjeren kako u kriznim situacijama valja brinuti samo za sebe. I dvanaestorica, zajedno s drugim svjedocima Uskrsloga, nikada ne bi krenuli na put da su, stavivši sve na papir, razmišljali samo o onome što su znali ili mogli domisliti.

Pexels

Zar bi Benediktovi sinovi spojili civilizacije da su se povodili stereotipima i predrasudama. Braća i sestre se ne bi odricali svega da su razmišljali na način koji mi volimo zvati praktičnim. Misionari bi zauvijek ostajali u ugodnoj hladovini svojih zvonika, a vjeroučitelji se ne bi trudili Riječ prericati razumljivim riječima.

Povijest se došetala do mene i tebe. I postavlja nam pitanje o našim sigurnostima. I o našoj spremnosti da se odvažimo na novo i nepoznato kad nas pozove Bog, naša jedina sigurnost.

Iz knjige: ‘I danas govorim’ , Nikole Kuzmičića 

Slične objave

Comments

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

Advertismentspot_img

Instagram

Najpopularnije