‘Top pet’ hrvatskih pjesnika 20. stoljeća

Donosimo vam pet pjesničkih bisera po našem izboru, te njihova reprezentativna djela i osvrte… Koji su vaših pet?

Slavko Mihalić(16. 3. 1928. – 5. 2. 2007.) 

Pjesnik s prijelaza 20./21. stoljeće, veći dio svoga stvaralaštva proveo je pod komunističkim režimom koji ga je obilježio kao pisca, ali i osobu koja se bori za nacionalne interese. Sudjelovao je u borbi za hrvatski jezik pišući Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, koju i povjesničari smatraju početkom Hrvatskog proljeća, odnosno borbe protiv centralizacije iz Beograda. Nakon pisanja Deklaracije Mihalić dobiva otkaz u Telegramu. Piše na margini društva, snalazeći se onako kako samo umjetnici znaju, a njegova pjesmaMajstore, ugasi svijeću govori o nepopustljivosti režima i prizivu (samom sebi) da prestane s pisanjem.

„Majstore, ugasi svijeću, došla su ozbiljna vremena…

Sadi u vrtu luk, cijepaj drva, pospremaj tavan.

Bolje da nitko ne vidi tvoje oči pune čuđenja. Takav je tvoj zanat: ništa ne smiješ prešutjeti. 

Ne uzmogneš li izdržati i jedne noći opet uzmeš pero, majstore budi razuman…

Ozbiljna su vremena“ (isječak iz pjesme)

Zašto bi Mihalić spadao u ovaj improvizirani popis najboljih pjesnika? Zato što oni znaju nešto privremeno i prolazno podići na razinu općeg i univerzalnog. U njegovo vrijeme zakon mu ne dozvoljava slobodu, u suvremenosti čovjek nema osjećaja ni vremena baviti se čuđenjima. Ona ne donose profit kao sadnja luka, pospremanje drva, čuđenjane plaćaju režije i ne donose promaknuća. No, ona su tako ljudska, u svakom srcu upisana, ona donose istinski život i ispunjenje. Kad je zakonom dopušteno, malo tko se njima opija, a pjesnici koji na njih upućuju i dalje ostaju neshvaćeni. 

Dobriša Cesarić(10.1.1902. – 18.12.1980.)

Ako se do sada niste susreli s pjesničkim opusom D. Cesarića krajnje je vrijeme! No, poznajemo ga, vjerujem iz školskih klupa preko„Slapa“, „Voćka poslije kiše“, „Moj prijatelju“, „Vagonaši“, „Balada iz predgrađa“ u kojima pjesnik obrađuje pejzažne i socijalne motive, a sve sa ciljem kako bi progovorio o ljudskoj prirodi, o pojedincu i svemu onome što može biti utkano u život jednog čovjeka. No, ovdje mi je namisao uputiti vas na njegova možda manje poznata ostvarenja a koja nam najjasnije oslikavaju njegov pjesnički duh. Riječ je o pjesmama „U suton“ „Molitva“ i „Jedne noći

U SUTON

„…Ja tiho hodam pored kuće 

U kojima se svjetla pale;

Sva zla, i nevolje i sumnje

Najednom budu posve male.

I smiješim se u meki suton,

Od zapaljenih svijeća svečan,

I osjetim dubinu svega,

I da je život vječan – vječan.“ 

Gotovo redoviti lajtmotiv svih njegovih pjesma je traženje vječnog među svakodnevnim, prolazim, materijalnim. Za Cesarića opipljiva stvarnost, bilo to večer, poljubac, čaša vina… tu su da čovjeku pomognu doći do one dublje dimenzije sebe, do vječnosti. Njegove pjesme tako odišu slučajnim susretima s vječnošću za kojim zapravo hrli i podređuje svoj (pjesnički) život, a nalazi ih slučajno. I njima se hrani, njima hrani svoj duh koji samo od toga živi, ali i svoje autorstvo – jer što je pjesma ako nas ne odvede izvan dosega naših misli i spoznaja? 

MOLITVA

„Sve zvijezde što joj život mrače, 

O dobri Bože ti ugasi.

Al ako nećeš da ih zgasiš 

I ako iskušenja treba,

Ti moraš, Bože, da je spasiš

I nemoj da joj život zgadiš,

Odrediv puno bola za nju,

A kad spustiš ruku na nju,

Spusti je samo da je gladiš.“

JEDNE NOĆI

„Te noći pisah sjedeć posve mirno,

Da ne bih majci u susjednoj sobi

Škripanjem stolca u san dirno.

A kad mi koja ustrebala knjiga, 

Sasvim sam tiho išao po sagu.

U svakoj kretnji bila mi je briga

Da staričicu ne probudim dragu.

I noć je tekla spokojna i nijema.

A tad se sjetih da je više nema.“

Suosjećajnost, empatija, senzibilitet oduvijek su posebne osobine pjesničke duše. Ovdje primjećujemo utkanost dviju osoba u samu srž pjesnikove duše. Iako ni voljena žena, ni majka nisu uz njega, one su njegov neizbrisiv dio. One su neupitno taj dodir s vječnošću koji se ostvaruje pri samoj pomisli na njih. Njegove su muze, pa i povod molitvi u koju je izgubio povjerenje. Za njih je vrijedno vjerovati i kad vjere više nema i kad su njegovi kapaciteti isušeni – one su povod osvješćivanju gladi za vječnošću, kao i povod za traženje novih puteva da se do nje dođe. 

Tin Ujević (5.7.1891. – 12.11.1955.)

Rado se nazivao sljedbenikom Charlesa Baudelairea, a posebice njegove zbirke „Cvjetovi zla“, čak se s njime i poistovjećivao, stoga nas ne čude lutanja, boemski način života, čak i sklonost pesimizmu, razmatranju patnje i zla u njegovim djelima. Dok Cesarića ljepota života i ljubav potiču na osjećaj bezvremenstva i vječnosti, Ujević osim ljepote prihvaća i estetiku ružnog, zlih slutnji sklonosti ljudskog duha. U poznatoj pjesmi „Kolajna“ ipak veliča sklonost čovjeka da se bori, preko svega mračnog u životu za onime što mu je ostalo još od nevine dječje duše: 

KOLAJNA II:

„Uhapšen u svojoj magli,

Zakopčan u svojem mraku…

Svak žudi svetkovine djetinjastih blagostanja,

Sretne mrene i dubine

Nevinosti i neznanja.

I na oblak koji tišti 

I na munju koja prijeti, naša blaga Nada vrišti;

biti čisti. Biti sveti. “

KOLAJNA V.

„Nisam li pjesnik ja sam barem patnik 

i katkad su mi drage moje rane

Jer svaki jecaj postati će zlatnik,

A suze moje dati će đerdane.“

Ujević, ako se i prepusti jadu, patnjama i tami ipakgordoosjeća da će izbjeći zaboravu i da će postati besmrtan preko pjesama. U brojnim pjesmama pjeva tu gordostkojom se pjesnici izdižu iznad drugih ljudi. Oni vide dalje, dublje, jasnije. Npr. u pjesmi „Visoki jablani“ :

„Oni imaju visoka čela…

Od gromora njina glasa šuma i more se budi,

A kada rukom mahnu obzori svijeta se šire…

Ali za svoju snagu oni su zahvalni patnji…“

PJESMA MRTVOG PJESNIKA: 

„Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh) 

U stihove. U žaru sam ih kovo.

Al zatvoriš li za njih svoje srce,

Oni su samo sjen i mrtvo slovo.

Otvori ga i ja ću u te prijeći 

Ko bujna rijeka u korito novo.“

Antun Branko Šimić (18.11.1898. – 2.5.1925.)

Kratak i plodan život pjesnika gotovo je autobiografski pretočen u njegov opus. A.B. Šimić vrlo mlad, ne navršivši ni tridesetu podliježe tuberkulozi, a iza sebe ostavlja zbirku pjesama posvećenu djevojci Tajani Marinić. U zbirci se nalazi njegova egzistencijalistička poezija, njegova razmišljanja o smrti, a prije toga o životu vrijednom življenja na koji upozorava čitatelje, te preuzima neku ulogu svjetlonoše u mraku traženja istine života svojim čitateljima. Najpoznatije pjesme su „Pjesnici“, „Opomena“, „Moja preobraženja“, „Smrt i ja“. 

Ako ga nešto povezuje se gore navedenim pjesnicima, to je razumijevanje njihova facha kao nečeg iznimnog, te pjesničkog poziva kao dara iznimnima. 

PJESNICI

„Pjesnici su čuđenje u svijetu. 

Oni idu svijetom i njihove oči velike i nijeme rastu  pored stvari…

Pjesnici su vječno treptanje u svijetu“

Iako ne koristi naziv „prorok“ i Šimić smatra da on vidi dalje i da je njegovo poslanje upozoriti one koji ne sustižu taj horizont.

OPOMENA

„Čovječe pazi

da ne ideš malen ispod zvijezda!

Da ni za čim ne žališ kad se budeš zadnjim pogledima

Rastajao od zvijezda!…“

MOJA PEOBRAŽENJA

„…O Bože, daj me umorna od mijena

Preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu

Što s dalekog će neba sjati u crne muke noćnih očajnika“.

U konačnici, u pjesmi „Smrt i ja“ piše:

„Smrt nije izvan mene. Ona je u meni

Od najprvog početka: sa mnom raste 

U svakom času…“

Svjestan toga on gleda iza granica smrti, u beskonačnost gdje želi kao vođa povesti i čitatelja.

Antun Gustav Matoš(13.6.1873. – 17.3.1914.)

Ako se Ujević voli nazivati hrvatskim Baudelaireom, Matoš je taj koji je domaće pjesnike upoznao s tim uzorom. Poznat je ne samo po poeziji, već je pisao novele, feljtone, putopise, te više nego kod drugih kod Matoša izbija prohrvatska perspektiva. Uz ljubavne i pejzažne, domoljubni motivi su vrlo česti u značajnom djelu opusa. Boemski život u kojem bez odstupanja podupire pravaštvo (ali i antiklerikalizam) Ante Starčevića opjevani su u pjesmama :„1909.“, „Domovini iz tuđine“, „Pri svetom kralju“- s poznatim stihom „I dok je srca bit će i Kroacije“, tekst koje je objavljen posthumno. Matoša slavi moć sinestezije, muzikalnost stiha, izražena liričnost, preispitujući teme prolaznosti i nestajanja, sna i stvarnosti koje su uvijek povezane s preispitivanjem ljubavi i njena doživljaja. O tome govore pjesme “Utjeha kose“, „Samotna ljubav“ i „Djevojčici umjesto igračke“. Njegovi poznatiji citati možda najbolje objedinjuju izdašan opus kojemu smo ovdje samo nastojali odrediti smjernice:

– Mi ljubimo Hrvatsku jer ljubimo sebe.

– Postati čovjek je ljepše nego postati kralj.

– Sloboda u tuđoj zemlji teža mi je neg robovanje.

Nadamo se da vam je ovaj kratki pregled bio dovoljno poticajan da potražite sabrana djela ovih pjesnika (koja se nalaze i u online izdanjima) i zaplovite njihovim svjetovima istodobno otkrivajući sebe na novi način…

Piše: Tanja Otmačić 

Slične objave

Comments

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

Advertismentspot_img

Instagram

Najpopularnije