Ove zemlje blago: Na krovu domovine

Graciozna, veličanstvena, fascinantna, čarobna… nastavi niz. Sve je to ona – Dinara i trebaš je doživjeti svim osjetilima. Nije samo dio masiva Dinarida ili najviši vrh Lijepe Naše, ona je poseban planinarski izlet. Kojim god putem kreneš, stižeš na vrh, a gore te čeka domovina na dlanu i onaj nutarnji osjećaj zadovoljstva, ponosa i radosti. Ovo je naš osvrt na uspon na Dinaru (Sinjal)

Nakon zadnjih priprema i provjere opreme, oko 6 ujutro krećemo iz sela Mirkovići takozvanom jogurt stazom prema Bukvinom stanu. Dobra staza makije i lagana uzbrdica bile su kvalitetno buđenje. Čeka nas 8,5 km hoda, oko 1300 m uspona, a plan smo pripremili: odmarat ćemo svakih kilometar i pol (laž), gore smo oko podne (nada) i međusobno se bodrimo da mi to možemo (čista vjera).

Jedan od odmora
Foto: Melani Glavinić

Cijelom stazom prate nas plastični ostaci boca jogurta nataknuti na granje koje je u naletu inspiracije i improvizacije kako markirati stazu postavila ekipa davnih dana. Čim smo odradili prvu pauzu, sunce je počelo jače grijati naše obraze, a spas nam je pružila šuma Borik koju je prije nekoliko godina pokosio požar. Opožarena, ali živa, prekrasna i puna živog svijeta pa ne čudi što smo se susreli s prvim poskokom.

Kroz šumu
Foto: Melani Glavinić

Zadnjim atomima snage a prije novog odmora, izvlačimo se na visoravnu Duler. Sat je otkucavao svega 11 sati i koliko god smo bili sretni, sunce je bilo neumornije pa je valjalo požuriti. Vrh još ne vidimo, a uspon postaje sve teži kroz krš i kamenjar pa sva euforija polako odlazi u frustraciju. Kamen po kamen, korak po korak sve do zadnjeg kada nas je Dinara napokon zagrlila: još samo petstotinjak metara šetnjice do samog vrha! Čisti kamenjar s pokojim niskim raslinjem nas dočekuje, a na rubu horizonta maše nam crveno sklonište. Gotovo sedam sati od starta, na 1831 mnv dižemo ruke u zrak, diramo nebo i radujemo se! Samo su oblaci iznad nas, a domovina – držimo je na dlanu, hvatamo kadrove, odmaramo u tom zagrljaju! Ni ne znam kamo da gledam jer oči bi htjele upamtiti svaki pedalj, a osjećaj… nestavran. Mješavina ponosa, radosti, umora, čušpajz emocija, sve bi rukama dotaknula: od planina naše Dalmacije, do BiH, Troglava, Cetinsko i Livanjsko polje, u dlanove bih ulijevala Perućko jezero.

Obiteljska s vrha
Foto: Melani Glavinić

S vrha krećemo prema planinarskom domu Brezovac gdje ćemo noćiti. Po putu, nevrijeme se spušta na nas, kiša nam pere obraze a koracima gazimo kroz prekrasne, filmske pašnjake koji i na oko izgledaju beskonačno. Boje su čas žarke, čas zagasite, suha trava kao da pokušava ljubiti sunčeve zrake, dok se na rubovima izdižu brežuljci, goli, surovi i kršni. Još trebamo proći jednu čudesnu i čarobnu šumu ispunjenu vlažnim zrakom, neobičnim zvukovima i drvenom oznakom ”posljednja šansa” i stižemo do doma gdje nas čekaju domaćini i ekipa planinara iz Zagreba.

Pogled
Foto: Melani Glavinić

Zasluženi odmor i svježa, planinska noć napunili su nam baterije za sutrašnji nastavak hoda. Osjećamo kako napuštamo Dinaru koja se gordo propinje nad nama. Svako toliko se u nevjerici osvrćemo i tražimo kuda smo sve jučer prošli. Prizor je nevjerojatan. Trebalo je stići kući, pretumbati sve trenutke i emocije i zaista reći: vrijedilo je!

Melani Glavinić
Slučajno je otkrila da joj planinarenje, izleti, bijeg u prirodu i pisanje idu od ruke i pod ruku. Vikende uglavnom provodi obilazeći i fotografirajući ljepote naše domovine o kojima piše, dijeli doživljaje i poziva druge da se odvaže krenuti u istraživanje. Vješta je pitalica, ne piše tipično, te donosi radosne priče iz malih mjesta i s velikih vrhova; o planinama, ljudima i avanturama. Nijedan dan ne smije propasti, njezina je misao vodilja.

Slične objave

Comments

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

Advertismentspot_img

Instagram

Najpopularnije