Ove zemlje blago: Sinjska konjička priča

U predvečerje vrelog dana, bez previše pompe, na sinjski hipodrom dojahala je povorka kandidata za ovogodišnju Alku. Jedni drugima uz bok, stasiti momci i njihovi odani ljubimci – konji – bez kojih ova priča nikad ne bi nastala.

Dalmatinska zagora odavno je prisvojila epitete ljepote i radišnosti, a domaćinima se svakako valja pripisati dobra hrana i zabava. Posljednjih desetljeća u krvotok je upisala i razne sportske discipline, a jedna od njih je važna toliko da bez nje ne bi bilo ni Alke – konjički sport. Ako se vratimo na početak, trebalo bi zapisati ovako: nekada davno, nakon što bi trud i znoj ostavili na bogatom Sinjskom polju, narod se zabavljao natječući se čiji će konj brže prijeći polje.

Za radišne domaćine, brzi, snažni i spretni konji bili su iznimno važni u obavljanju svakodnevnih poslova na polju, a igre i neformalna natjecanja poprimala su za njih sve veći značaj. Graciozni konji u simbiozi su s Cetinjanima puno duže od same Alke, iako ih jedino uz nju ostatak Hrvatske često veže, a u identitetu ovoga kraja stoje konjogojstvo i konjički sportovi. Kolekcionari podataka, uspomena i sjećanja, dugogodišnji uzgajivači i treneri, zaljubljenici u konje i konjički sport, svoje vrijeme provode na sinjskom hipodromu – Damir Dragaš (Deba), Darko Pavić (Baja), Lorena Pavić i Maja Maras Kovačević.

Foto: Nikica Ugrin

Razvoj konjogojstva do danas

Pripitomljavanje i služenje konjima događalo se prirodno. Ako se vratimo na godinu obrane Sinja – 1715., važno je napomenuti kako je bitka dobivena i konjaništvom. Stoljeće poslije, izgrađene su prometnice i poštanske trase zahvaljujući konjima, dok će kasnije sinjski Alkarski dvori stati kao sjedište na mapi 24. konjičkog puka u doba Napoleona. Sredinom 19. stoljeća u Drnišu i Sinju osnivaju se pastuharne i pripusne postaje, a potkraj stoljeća otvorena je prva škola jahanja u Splitu. Broj konja u Dalmaciji rastao je više od 25.000. Iako su konji služili većinom za radne potrebe ili kao prijevoz, prva suvremena utrka u Zagori održana je u Jasenskom kod Sinja 1904. godine, a interes za konjogojstvo počeo je rasti i u susjednim mjestima.

Petnaestak godina poslije osniva se Dalmatinska liga jahača, čije se utrke organiziraju na livadama, a broj gledatelja raste. Uz Alkarske svečanosti, ovom kraju nedostajao je još – hipodrom. Entuzijazam, potreba i zalaganje zaljubljenika u konje došli su na svoje tek 1975. kad je donesena odluka o izgradnji hipodroma za potrebe Mediteranskih igara u Splitu. Tako su zadnje utrke konja održane na livadama u rujnu 1981., a već iduće godine Sinj dobiva stazu i ogradu budućeg hipodroma. Godinama kasnije uslijedit će nadogradnja, poravnanje, drenaža, uređivanje travnjaka, sadnja jablanskog vjetrobrana itd., što je snažan poticaj za daljnji razvoj konjarstva u Cetinskome kraju.

Foto: Monika Vrgoč

“O konjičkom sportu ovoga kraja ipak se ne može pričati bez da se ne dotakne Alka. Šezdesetih godina prošlog stoljeća, na inicijativu domaćih ljudi, a jedan od njih bio je Bruno Vuletić, stigla je vojna konjička postrojba u Sinj, osnovala se konjička jedinica smještena na Štaliji (današnja OŠ Ivana Lovrića)”, reći će trener i uzgajivač konja Damir Dragaš (Deba) i tako započeti desetljećima dugu konjičku priču. Tadašnji jahači bili su nedovoljno educirani i jahali su instinktivno, pa se, opet za potrebe Alke, osnovao Konjički klub Alkar 1968. godine, na što su se nadovezali i drugi konjički sportovi u Sinju.

Foto: Privatna arhiva Damir Dragaš

Iako masovni za to doba i uvjete, imali su vrlo dobru preponsku ekipu koja je ostvarila izvanredne rezultate na natjecanjima diljem Jugoslavije. Cvrlje, Stude, Ajduković, Penić, Filipović – tek su neki od jahača koji su postizali rezultate pod trenerskom palicom Branka Bokana. Sati treniranja jahača i konja na Štaliji zahtijevali su dodatne edukacije pa je Klub poslao (alkara) Damira Vukasovića na specijalizaciju za trenera preponskog jahanja i instruktora škole jahanja u Njemačku, u štalu Milete Babovića, jednog od četvorice zagrebačkih legendi preponskog jahanja. Tako su nastale prve generacije preponske sekcije, a do ’90-ih godina Vukasović je uspješno stvorio četiri reprezentativca te postavio Sinj na domaću i međunarodnu konjičku scenu. Uskoro su se zaredali odlični rezultati, iako se većinom jahalo na polukrvnim konjima iz uzgoja sa Zobnatice ili Karađorđeva. Vrijedni svega nekoliko tisuća maraka, uspjeli su se izboriti s konjima koji su vrijedili desetak puta više. Jedan od najboljih hrvatskih reprezentativaca i višestruki prvak, Sinjanin Ante Šimleša, tako je započeo svoju karijeru.

Foto: Privatna arhiva Damir Dragaš

Nakon 90-ih godina i svega što se događalo u Hrvatskoj, izostala je financijska potpora i ulaganje u konjički sport, pa se većina pronašla u galopskom sportu. Točnije, u galopskoj ili trkaćoj industriji, kaže Dragaš, a utrke s preponama, iako olimpijski sport, pale su u drugi plan.

“Tadašnje utrke održavale su se na Piketu, a ’79. godine prvenstvo Jugoslavije bilo je na starom Junakovom, gdje je danas Kaufland”, dodaje Dragaš, a lice mu se ozari kad se otvori tema sinjskog hipodroma: “Za Mediteranske igre bio je potreban hipodrom. Čuo sam priču da je projekt gotovo završio na Resniku u Kaštelima. Srećom su domaći, među kojima je bio dugogodišnji alkarski vojvoda i predsjednik konjičkog saveza Jugoslavije Bruno Vuletić, kao i upravno vijeće Viteškog alkarskog društva, uspjeli navući i lobirati za Sinj. Srećom, jer danas ne bismo imali ovo što imamo.” Sinjski hipodrom, drugi najveći u državi, ima krug svega 1200 m, pa je zgodna priča s Mediteranskoga kupa kada se, osim kratkog kruga, vrhunski talijanski jahač prepao oštrih zavoja. Ipak, s hipodroma je izašlo više od pedesetak profesionalnih jahača. Drugi su se nastavili baviti konjima, osnovali klubove, potkivaju, uzgajaju ili rade privatno.

Foto: Privatna arhiva Damir Dragaš

Tradicija, rad i upornost, a što drugo?

“Tradicija se sačuvala i održala. Kako? Radom i voljom”, smiju se redom Damir, Darko, Lorena i Maja. Da biste postali ili ostali profesionalni jahač, potrebni su krv, znoj i suze, ali i dobri uvjeti i dobar trener. Samo ljubav prema konjičkom sportu nije dovoljna, kako kažu, puno je talenata propalo zato što nisu bili – uporni.

Oko jednog trkaćeg konja puno je brige. Važna delegacija koja je potrebna za minimum njegovih zahtjeva sastoji se od jahača, trenera, veterinara, potkivača i štalara. Uz to bi svaki trebao imati i razne dobavljače, pa i agenta koji će voditi brigu o natjecanjima. No u stvarnosti, na sinjskom hipodromu nije ni blizu tako. Hipodrom trenutačno broji oko 70-ak konja, u ergeli ih je 40. Graciozni i dugoga galopa, engleski punokrvnjaci su osjetljivi, izrazito brzi te najbolji za “pravac” i “gađanje”, pa ih većina služi Alki. A o njima se brine tek nekoliko ljudi, entuzijasta i zaljubljenika.

Foto: Nikica Ugrin

“To se rodi u čovjeku. Strast, adrenalin. Moraš biti malo i fanatik. Odmalena se vidi tko to stvarno voli”, dodaje Lorena Pavić i okom budno prati što se događa s konjem koji je maločas prošao sa svojim štalarom. Na hipodromu ne postoji dobna granica, nađe se od beba pa do gospode u poznim godinama. Svi su s jednakim žarom u svom zaduženju. Ipak, jahači se najčešće rađaju tako što prvo čuvaju konje na trkalištu za Alku. To je ujedno i vrijeme pauze škole jahanja, a probuđen interes za konje i jahanje opada kako s krajem ljeta dolaze školske obveze, ružno vrijeme, kiše i prve bure. Od stotinjak djece, ostane ih svega na prste jedne ruke.

Dok su nekoć Sinjani s 13-14 godina imali prve utrke, najbolji svjetski džokej Piggot učinio je to tek sa svojih 16 godina! Danas se sve više pazi na sigurnost, dok su to nekad bile prave avanture. “Sidneš, padneš, nikom ništa! I tako deset puta!” – kaže Darko Pavić koji se bavi i potkivanjem konja, pa se odmah sjeti kako je Gugiću i njemu jednom prilikom pobjegao konj te je put kući dvojac proveo – na jednom konju. Trčalo se s konjem kroz kanale i kaljužu, a znalo se dogoditi da se na Despotuši galopira – po zidu širokom tek toliko da odijeli Cetinu od kupina.

Foto: Nikica Ugrin

“Kad prođe povorka kroz grad, srce naraste duplo. Poseban je doživljaj nama domaćima koji smo odgojeni s njima, kako neće biti strancima kad ih prvi put vide?”, uglas će svi.

Adrenalin i gušt, slažu se svi redom, pogotovo kad konj koji u početku “ništa ne valja”, postigne odličan rezultat. Baviti se konjima znači biti im na raspolaganju od jutra do mraka, vikendom i praznicima. Da bi uživao u sportu, važna je harmonija u odnosu konja i jahača. “Ako si nervozan, ljut ili loše volje – ni blizu konju! U zajedničkom radu uče i konj i jahač”, čvrsto će Darko.

Dijelom zbog pandemije i nemogućnosti održavanja natjecanja, ali i ranije, interes za konjički sport polako opada kada se otvori tema financijske podrške. Iako sinjski hipodrom ima velik potencijal i mogućnost uposliti više stotina obitelji – kada bi oni to htjeli – nedostaje podrške, novca, organizacije, ali i pokretača. Romantizirati konje i konjički sport, krpati opremu ili improvizirati, već neko vrijeme guši entuzijaste. Uvjeti za treniranje su loši, a da bi bio među najboljima, svi kriteriji moraju biti zadovoljeni: staze moraju biti mekane i vlažne da konj može trenirati, a to zahtijeva održavanje, financije i ljudstvo. Impozantna jahaća sala, koja bi riješila problem treninga po ljetnim vrućinama ili zimskim mrazovima, dodatan je uteg hipodromu. Završena i prijeko potrebna, stoji zatvorenih vrata.

Foto: Privatna arhiva Damir Dragaš

“Ovo je konjički kraj. Okruženi smo livadama, rijekama”, kažu puni nade, nastavljajući: “Svaka obitelj je nekoć imala konje. Danas ih je svega 200-tinjak i vjerojatno su to posljednji konji na jugu Hrvatske. Domaći ljudi, obitelji s djecom, dođu na hipodrom, šetaju i promatraju. U suživotu su s konjima, pa osim kad su prove i Alka, imaju priliku vidjeti i doživjeti konje.”

Domaćini brojnim domaćim i međunarodnim utrkama sada s nostalgijom gledaju u prašnjave staze dok sunce visoko prži. Ususret stiže još jedna Alka i u rujnu nove galopske trke, a vrijedna tradicija, znanje i vještine koje su desetljećima mukotrpno stečeni, prenosit će se generacijama. Reprezentativci, najtrofejnija grla, avanture i događaji, fantastični rezultati i ljudi koji su svojim radom i trudom omogućili život sinjskom hipodromu, ostat će zasigurno zapisani. U vremenu koje galopira, taj sjaj grada Sinja ne može tek tako nestati.

Foto: Privatna arhiva Damir Dragaš

Ako je vjerovati energiji i ljubavi ljudi koji su odrasli s ovim elegantnim, snažnim i divnim konjima, bez obzira na vremenske uvjete – uvijek će ostati netko tko će ih četkati, čistiti, hraniti, šetati ili trenirati. Ipak, to je zapisano u genima, tradiciji, kulturi i… srcu.

Melani Glavinić
Slučajno je otkrila da joj planinarenje, izleti, bijeg u prirodu i pisanje idu od ruke i pod ruku. Vikende uglavnom provodi obilazeći i fotografirajući ljepote naše domovine o kojima piše, dijeli doživljaje i poziva druge da se odvaže krenuti u istraživanje. Vješta je pitalica, ne piše tipično, te donosi radosne priče iz malih mjesta i s velikih vrhova; o planinama, ljudima i avanturama. Nijedan dan ne smije propasti, njezina je misao vodilja.

Slične objave

Comments

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

Advertismentspot_img

Instagram

Najpopularnije