Ove zemlje blago: Sto svjećica Svilaji na Velikom batu

Otkad sam rodila djevojčicu, planinarenje je stalo tek usputno na listu želja. Prihvatila sam da ću neki izvjesni period u planinama biti po rasporedu pa sam se brže-bolje zapisala u kućni kalendar za uspon na Svilaju povodom 100. rođendana Planinarskog društva Svilaja

Uzbuđenje je raslo danima. Iako Svilajin vrh i nije toliko daleko kad polazak kreće iz planinarskog doma, no teren i prvi val vrućine u lipnju je druga priča. Posebna čar, osim stotog rođendana, je i službeno otvaranje doma ”Orlove stine”. Iako sam propustili ceremoniju otvaranja, veseli me vidjeti divne ljude kojima su društvo, novootvoreni-stari dom i planine u pravom smislu riječi drugi ‘dom‘. Zbilja se osjećam kao doma te, iako je nesnosna vrućina, jedva čekam krenuti ka vrhu. U 10 sati se okuplja ekipa entuzijasta u organiziranu kolonu i zajedno s vodičem Zvonom, članom PD Svilaja, krećemo prema Velikom batu, vrhu Svilaje (1508 mnv).

Foto: Melani Glavinić

Sva ljepota planinarenja sabrala se u 2,5 sata penjanja, a to su ljudi i priče. Tko smo, što smo, kamo idemo, što nam je dragocjeno u prirodi, kako smo došli tu gdje jesmo… Uvijek postoji nešto jednostavno, a duboko za (pre)pričati. Uživam otkrivati tko su ljudi ispod kapa, buffova, pod (teškim) ruksacima te što ih je dovelo tu gdje sam i ja danas. Netko je krenuo planinariti iz znatiželje, netko na nagovor, netko jer je ”sramota” ne upoznati svoj kraj. I svima se na kraju svidjelo. Ljudi s kojima sam došla do vrha mogu mi biti roditelji ili bake i djedovi, no ta razlika u planini se nikako ne računa. Tu jednako učimo, istražujemo, divimo se i uživamo. Riječ po riječ i stižemo na vrh.

Foto: Melani Glavinić

Treći put sam na Svilaji, a osjećaj je kao da sam prvi. Mislila sam da će proći jako puno vremena dok se vratim planinarenju pa sam skoro upala u zamku da trebam zaboraviti hobije i aktivnosti kad dođe beba. Srećom krilatica ”Nijedan dan ne smije propasti” je toliko snažna da me svako toliko gurne izvan zone komfora. Ljudi oko mene nešto pričaju, neki odmaraju, drugi fotografiraju… ja buljim u Peruću i režem kriške naranče. U mislima sam na oblacima koji prohuje iznad nas. Lagano piri vjetrić i sve je – savršeno. Napokon osjećam ravnotežu, povratak sebi, povratak planinama. Osjećam ”staru” sebe i zahvalnost. Tako je Svilaja na mene djelovala. Ispraznila me, potom napunila i pustila kući.

Foto: Melani Glavinić

Eh, ovaj put sam u planini naučila nešto vrlo važno: kad se ima volje, nađe se način! Nevjerojatno je kako Svilaja živi, i planina i njeno društvo! Toliko je ljudi prošlo kroz Planinarsko društvo Svilaja, otisnulo se brojnim stazama i vrhovima, ali i dalo svoj doprinos, volontiralo, stvaralo, organiziralo, istraživalo i učilo da bi se dokotrljali do 100. rođendana. Svačije ruke i koraci  su važni u ovom stoljetnom hodu. Predivno je vidjeti ljude koji su gradili dom; bilo rukama ili drugom podrškom. Sve što su stekli, nesebično su donijeli (nama) novim generacijama, kroz lijepa i manje lijepa vremena. Zato im od srca još jednom čestitam sto godina ljubavi prema planinama, ljudima i (planinarskom) načinu života!

Melani Glavinić
Slučajno je otkrila da joj planinarenje, izleti, bijeg u prirodu i pisanje idu od ruke i pod ruku. Vikende uglavnom provodi obilazeći i fotografirajući ljepote naše domovine o kojima piše, dijeli doživljaje i poziva druge da se odvaže krenuti u istraživanje. Vješta je pitalica, ne piše tipično, te donosi radosne priče iz malih mjesta i s velikih vrhova; o planinama, ljudima i avanturama. Nijedan dan ne smije propasti, njezina je misao vodilja.

Slične objave

Comments

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

Advertismentspot_img

Instagram

Najpopularnije