Stepinčeva posmrtna maska – vrijedna ostavština hrvatske umjetnice

“Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prijezir i poniženje nego, jer mi je savjest čista, pripravan sam svaki čas i umrijeti” – dostojanstveno je govorio na sudu blaženi Alojzije Stepinac. A tako je i umro

Dokazuje to izraz njegova lica nakon smrti, koje je ostalo vječno zabilježeno zahvaljujući akademskoj kiparici Ludmili Wodsedalek, poznatoj kao Mila Wod. Ona je izradila posmrtnu masku hrvatskoga blaženika.

Dana 12. veljače 1960. godine u Krašiću, dva dana nakon Stepinčeve smrti, Mila je s pomoću Pollerove mase uzela otisak njegova lica. Portret je to koji je poslije mnogim umjetnicima poslužio kao model prema kojem su stvarali kardinalov lik i koji su mnogi smatrali najuspjelijim njegovim portretom. Prema toj posmrtnoj maski izrađen je portret na sarkofagu u zagrebačkoj katedrali, ali i portret koji se može vidjeti u Muzeju bl. Alojzija Stepinca.

Tri godine nakon kardinalove smrti i uzimanja otisaka Mila Wod napisala je dnevnik u kojem je sve opisano. Otisak je uziman u sakristiji crkve u koju je bio donesen lijes u vrijeme dok su ljudi molili krunicu u crkvi. Vremena za uzimanje otiska bilo je jako malo. Kako se masa na licu nije stigla ohladiti do kraja, stvorile su se pukotine koje su kasnije bile vidljive na odljevu.

Foto: isječak iz snimke

“Za ispravan rad otiska, naime za topljenje Pollerove mase, kao i za rad i hlađenje, trebalo je najmanje pet do pet i pol sati, a mi smo za sve imali jedva 15 minuta. Zahvaljujući Božjoj pomoći, velikom iskustvu, znanju i spretnosti ljevača, on je raspuknuti negativ ipak tako uspješno odlio, da smo oko 10 sati ugledali sadreni pozitiv, izražajan i jasan, a samo preko lica nekoje linije tamo, gdje je sadra prodrla kroz pukotine negativa“ – ovako Ludmila opisuje rezultat rada, a u dnevniku se osvrnula i na atmosferu koja je vladala u tih nekoliko minuta, dok je bila najbliže pokojnom Stepincu. Kaže kako je veliki mir ovladao njome i mogla je sabrano sve napraviti, iako isto nije radila nikad ranije, nego je tek poznavala teoriju.

Mila nije bila najzadovoljnija rezultatom prvog otiska, pa je pokušala napraviti još jedan, no nije joj više bilo dopušteno. Kući je ponijela odljev otiska kako bi ispravila fine brazgotine nastale od pukotina u negativu. Tada je shvatila da su, uza sve tehničke poteškoće koje su imali, ipak uspjeli i da je sve skupa Božje čudo.

Foto: isječak iz snimke

Mila je bila kiparica, pjesnikinja, pedagoginja i amaterska glumica. Više od 20 godina za kardinala je odrađivala kiparske radove, što je i sama navela u pismu koje je poslala Titu šest dana nakon Stepinčeve smrti.

Gospodine Maršale!

Ono što ću sada napisati ne činim ni pod čijim utjecajem, nego po svojoj inicijativi i odgovornosti. Kroz više od 20 godina imala sam čast izvađati kiparske radove za našeg blagopokojnog kardinala Alojzija Stepinca. Kad sam godine 1958. dobila nalog da uredim kapelicu sv. Ivana u Krašiću, rekao mi je tamošnji župnik, g. J. Vraneković, da mu je Eminencija, nakon svoje teške bolesti rekao da će prvu svetu misu za Vas odslužiti. Osim toga, On je uvijek naglašavao: “I komunisti su naša braća, mi ih moramo ljubiti. Jeste li me razumjeli? Mi ih moramo ljubiti.”

Ovo Vam javljam, gospodine Maršale, sa željom da Vam molitva našega Kardinala zaista donese blagoslov.

Uz poklon, Mila Wod

Inače, Mila je rođena u Budimpešti 1888. godine. Studij kiparstva završila je na Višoj umjetničkoj školi za umjetnost i obrt u Zagrebu te je specijalizirala kiparstvo u Umjetničkoj školi St. Michele u Parizu. Predavala je likovnost i modeliranje u Gimnaziji u Petrinji i surađivala s tamošnjim lončarima. Od Grada Petrinje dobila je nagradu za životno djelo i jedna je ulica nazvana po njoj. Između ostalog, u Karlovcu je osnovala Katoličku umjetničku radionicu s ciljem da domaći umjetnici mogu renovirati postojeća umjetnička djela. Umrla je u Zagrebu 1968. godine.

O ovoj istaknutoj, no još uvijek premalo poznatoj umjetnici, pisala je Matija Maša Vekić u svojoj knjizi “Hrvatska kiparica Mila Wod”. U jednom je intervjuu za Wod kazala: “Bila je neumorna radnica, uzorna vjernica i prava dama, kako svjedoče njezini suvremenici koji su je poznavali. Svi su je oslovljavali s Milostiva. Tako velika, a tako mala!”

Svi detalji o nastanku Stepinčeve posmrtne maske mogu se pronaći u feljtonu koji je u četiri dijela objavio Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije 2020. godine.

Gipsani odljev na dasci posmrtne maske bl. Alojzija Stepinca nalazi se u Franjevačkome muzeju u Karlovcu, a ondje su i druga dva rada iste autorice – brončani odljev Uskrsne svijeće s prikazom Božjeg stvaranja svijeta u šest dana te kip sv. Franje.

Slične objave

Comments

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

Advertismentspot_img

Instagram

Najpopularnije