Drvene skulpture ponajviše sakralnih motiva krase turističku cestu 'Vinski vrh' u Mariji Bistrici. Ostavština je to vrijednih drvorezbara koji su se ovdje okupljali od 1983. godine. na Međunarodnim kolonijama drvorezbara. Nakon prekida od nekoliko godina, 2000. godine nastavljaju s kolonijama i ostavljaju impozantna djela. Bili su to ljudi u godinama, nekih sada više nema, a skulpture kao da ponosno otkrivaju njihov trud, talent, strpljivost i uloženo vrijeme te nam potiho šapću - ne prepuštajte nas zubu vremena... Donosimo razgovor s 93-godišnjim organizatorom kolonija- Valentinom Kunićem

Ove nadahnjujuće skulpture koje vidimo danas nastale su na kolonijama od 2000. godine?

Da, od 2000. godine nadalje imali smo kolonije, znala se tu i tamo jedna godina preskočiti. Zajedno sam sa susjedima, kojih nažalost danas više nema, organizirao ove kolonije. Početni organizatori su bili Cikači iz Varaždina. Josip i Ivan Cikač. Oni su bili ti koji su dali konačnu ideju, jer su oni to već radili ranije po Jugoslaviji. Mi smo išli pogledati njihove radove u Osijek, pa smo odlučili da to isto možemo raditi i u Mariji Bistrici. Tada smo sa Šumarijom dogovorili da nam daju drva. Nešto nam je pomogla Općina, a i mi smo sami kupovali drvo kako bismo mogli to raditi. Župnik Lovro je isto bio jedan od organizatora, te je pomagao oko svega, sufinancirao i slično.

Kolonije su trajale po desetak dana, jel tako? kako je to izgledalo?

Tako je, sudionici kolonije tu bi boravili desetak dana, tu su gore u kleti imali osiguran doručak i ručak, radili smo, a na kraju samo imali završnicu i to bi bila fešta. Uvijek smo si našli neko zanimanje. Mi u tome nismo imali financijskog interesa, već je interes bio druženje. Napravili smo si i sjenicu gdje smo se mogli okupljati. Nije to bilo nužno u sklopu kolonije već smo znali pojesti, popiti i pozvati tamburaše, uvijek je ovdje bila neka veselica.

Vi ste brinuli za organizaciju, no nikad niste rezbarili skulpture, jesam li u pravu?

Nikad nisam rezbario. Ja sam brinuo da se to održi u Mariji Bistrici.

Drvorezbari su bili zapravo umjetnici amateri?

To su bili amateri, kolonija se sastojala od domaćih ljudi, ponajprije Cikača iz Varaždina, Mađara, a ponekad i Slovenaca.

Gledam skulpture 'Posljednje večere' i primjećujem da se jako razlikuju, posebno načinu rezbarenja.

Da, svaki je umjetnik radio na svoj način, tako da je svaka od ovih 12 skulptura vidljivo različita, a zajednički smo ih spojili u 'Posljednju večeru'. Cikači, naši Varaždinci, su najviše sudjelovali u svemu tome, sada nažalost nijedan od njih nije više živ. Bili su to otac i sin. Oni su bili osnovni organizatori, da nije bilo njih ne bi bilo niti toga. Mi ostali smo samo podržali tu akciju. Najprije smo počeli raditi kod crkve, tamo je bila jedna velika skulptura... Skulpture su s vremenom znali seliti s jednog mjesta na drugo. Na to mi ne možemo utjecati. Jedna se prevrnula pa su je ljudi odvezli s traktorom k sebi doma na dvorište. No, ne mogu reći da ih puno fali, bilo je tu oko 110 skulptura. 'Posljednju večeru' ne dira nitko. Uglavnom nestaju ovisno o tome koja se prevrne. Ljudi su ti koji ti naprave dobro, ali i zlo. Ljudi su si znali podijeliti neke skulpture za kanistar vina, jer su si ih prisvojili oni na čijem su se posjedu našle. Ali dobro, nisu uništene. Neke skulpture od ranije su se izgubile u velikoj poplavi, dok su neke uspješno vraćene. Dok sam bio mlađi te sam skulpture zajedno s društvom išao dizati. Neke su toliko teške da ih dvojica ne mogu dići, pa smo to radili s traktorom. I sada se vodi briga o tim skulpturama, ali na žalost ne toliko kao nekada. U Općini se s vremenom mijenja postava ljudi koji vode ovaj kraj, pa skulpture ovise i o njihovoj uključenosti.

Mi smo ovdje planirali napraviti muzej kako bi se barem neki dijelovi svega ovoga sačuvali. Tamo je već kuća napravljena. Brojni su umjetnici napravili male skulpture prema kojima su radili velike i to bi bilo idealno da se sačuvalo. Ne možete ovakve skulpture vidjeti svugdje. Možete u Osijeku, u Ernestinovu gdje su se kolonije počele organizirati prije nego u Mariji Bistrici. Tako da smo mi praktički „kopirali“ Ernestinovo, odnosno njihovu ideju.

Koliki je rok trajanja skulptura?

Onoliki koliko o njima vodiš brigu. Mi smo ih svake druge ili treće godine farbali kako bi drvo zaštitili od truljenja. Sada nisu farbane već duže vrijeme, nažalost. Još se relativno dobro drže, ali bi ih trebalo premazati. Mi smo se uvijek družili i njegovali kontakte s mještanima koji su nam znali donirati lakove za premaz. Toga sada više nema. Nema kontakta, nema ni pojedinih sponzora. Sada nas je oko petero živućih od preko dvadeset sudionika i organizatora kolonije.

Više ne postoji nijedna udruga ili institucija koja bi brinula o tome?

Udruga je postojala, no kako su odumirali ljudi nestala je i udruga, zbog manjka mlađih članova. Kasnije je to preuzela Turistička zajednica, pa je područje djelovanja udruge postao jedan od mnogih segmenata rada zajednice. Tako da nekad funkcionira u redu, a nekad se izgubi fokus na skulpture i njihovo očuvanje, koje je iznimno bitno. Volio bih naglasiti da je važno očuvanje ovih umjetničkih djela, jer su posjetitelji i hodočasnici uvijek jako dobro reagirali kada bi ih vidjeli, pa bi se slikali tu i zaustavili se da ih razgledaju.

Koja je skulptura Vama osobno najdraža?

Teško mi je to reći. Volio sam 'Posljednju večeru', no bilo je tu i mnogih drugih. 'Posljednja večera' i 'Jaslice' su bile jedine nametnute teme, sve ostalo je bilo proizvoljno i ovisilo je o željama umjetnika. Bilo je jako interesantno za gledati dok su radili. Tu se samo čulo udaranje čekića, a ponekad se čuo i zvuk pile. Tih desetak ljetnih dana drvorezbarenja oživljavali su ovaj kraj. Zato se iskreno nadam da će se netko i u budućnosti brinuti o ovim skulpturama, te ih na primjeren način zaštititi od propadanja, jer one su djelo hrvatske naivne umjetnosti i jedan od važnih dijelova baštine naše Domovine.