Siječanj je mjesec kada pojačano razmišljamo o protoku vremena, neke to čak vodi u frustraciju i tugu, zato između ostalog, siječanj u popularnoj kulturi slovi kao ‘najdepresivniji’ mjesec u godini…
No već u veljači, a osobito dolaskom proljeća u ožujku i hodom prema ostatku godine smetnut ćemo s uma protočnost vremena i prepustit ćemo se više životu u trenutku, ponekad do te mjere da ćemo se dolaskom prosinca i nove godine opet čuditi kamo i kad je ova godina otišla i kako smo već na pragu nove, što će nas vjerojatno opet odvesti u isti krug barem privremenog čuđenja siječnju…dok ne zaboravimo. Nije problem što godina brzo prolazi i što nas ponesu događanja i obaveze, to je donekle i logično, a možda ponekad i opravdano, ne možemo stalno misliti na protok vremena, nije niti preporučljivo, no postoji problem druge krajnosti.
Foto: Pixabay
Postoji problem ako izmjenu godina doživljavamo samo kao inerciju vremena, ako živimo bez cilja. Ljudi zaista imaju mnoge ciljeve ovdje na zemlji, ali dosta je očito da se relativno mali broj na praktičnoj razini zapita ono generalno i važno pitanje: Kamo zapravo idemo? Kamo zapravo usmjeravamo svoj život ili kamo naš život, ovako usmjeren kako je sada zapravo vodi? Nije to samo pitanje kamo nas naši koraci vode, te poznata napetost između raja i pakla kao konačnih ishoda kojih je većina ljudi u kulturi kršćanskih korijena svjesna i zauzima određen stav prema tome. Pitanje je puno dublje i odnosi se na to kamo mi svjesno želimo ići i kamo se usmjeravamo. U tako postavljenom svijetu čini se da dosta velik broj ljudi pa i vjernika živi inertno, po nekoj svojoj logici izmjene vremena i doba, a na koju se ne da puno utjecati i koja će nas nekamo jednom dovesti. Ukoliko smo izašli iz strože okoline onda možda i mislimo da je raj nešto što je nedostižno i što vjerojatno nije u našem dometu pa se niti ne isplati previše truditi.
Foto: Pexels
Naravno da treba ozbiljno shvatiti životne ishode i mogućnost raja i pakla, ali opće usmjerenje kršćanina ne može biti nedefinirano. Kršćanin ne može živjeti pa kako ispadne. Previše jedan kršćanin zna da bi prepustio stvari slučaju, osim ako ne zna dovoljno ili ako zna krivo, to je onda drugi niz propusta do kojih je došlo i koje treba ispraviti. Kršćanin ne može ostati niti u prevelikoj neizvjesnosti o tome hoće li završiti u raju ili paklu. Čini se da velik broj vjernika živi u nekoj pobožnoj ideji da žele završiti u raju, ali da je dosta velika šansa da je to jako teško postići i da će, bez obzira što činili ipak možda završiti u paklu ili nekako jedva doći do raja. Svi ti stavovi su apsolutno krivi i ne vode nigdje. Putovati, a ne znati destinaciju ili biti u dilemi o krajnjoj destinaciji svako putovanje čini u najmanju ruku demotivirajućim, a osobito je opasno ako se radi o životnom putovanju.
Foto: Pexels
Već od prvih vremena iz Svetog Pisma očito je da su kršćani vrlo jasno znali kamo idu i kako do tamo doći, nije bilo te mlakosti ili bojažljive nedefiniranosti koju danas vidimo kao sveprisutnu. Kršćani su živjeli u sigurnoj nadi da idu prema sretnoj vječnosti, tako su živjeli svaki dan, tako su se ponašali, tako su planirali, tako su odlučivali, tako su gledali na životne i druge događaje. Usmjerenje i uvjerenje o tome kamo naš život ide i kamo svjesno želimo doći i tko nas tamo dočekuje prožima onda i naše ponašanje i stavove. Ishod našeg života nije nešto što se retrogradno procjenjuje nego nešto što nas aktivno vodi od starta prema cilju. Važno je zato znati koji je naš cilj. Ako znamo kamo idemo, koja je naša krajnja destinacija i kamo aktivno želimo doći, za to se onda i pripremamo, već sada, u svim aspektima života. Onda niti protok vremena nije nešto što nas uznemiruje ili tjera u depresiju nego nešto što nas radosno vodi što bliže cilju. Znati svjesno kamo idemo i što nam je s ljubavlju obećano čini nas sposobnijima radovati se i ovome svijetu i vremenu koje nam je u njemu dano kao dijelu našeg ukupnog životnog puta. Također nas čini sposobnijima oduprijeti se napastima. Važno je zato uvijek znati jasno odgovoriti na pitanje: Kamo ideš?
