Nikša Krpetić, splitski pjesnik i glazbeni pedagog, dobitnik je više nagrada za duhovnu glazbu, poeziju, domoljubnu poeziju te čakavske pjesme i priče...
Prvoga dana proljeća iliti na početku sve svjetlijeg doba godine, u prekrasnoj dvorani samostana sv. Dominika u Splitu, splitski ogranak Matice hrvatske i splitska Naklada Bošković upriličili su predstavljanje jednoga pjesnika i dviju njegovih knjiga. Zapravo, samo knjiga, jer splitskog glazbenog pedagoga, skladatelja i pjesnika Nikšu Krpetića, prisutnoga na domaćoj glazbenoj i književnoj sceni gotovo pedeset godina, nikomu od okupljenih nije trebalo predstavljati. A zapravo ne ni knjiga, jer za oba pjesnikova najnovija književna djela, čakavsku poemu „Svitlo“ i zbirku duhovne poezije „Ladica puna svjetla“, svi smo već znali. No, trebalo je obilježiti i svjetlo i Svitlo...
Foto: Z. Bošković, S. Šetka, N. Krpetić i I. Šipić / Fea Munitić
Krpetićevo je „Svitlo“ prošle godine pobijedilo na Prvom festivalu zavičajne književnosti što ga je pokrenula splitska Matica hrvatska, koja je ujedno i njegov nakladnik. Članica povjerenstva toga natječaja dr. Ivana Dizdar, i sama vrsna pjesnikinja, u predgovoru toj knjizi objasnit će nam da je riječ o religiozno-zavičajnoj poemi čiju je kvalitetu stručno povjerenstvo odmah prepoznalo, a potom će nam tu poemu i skicirati kao „deset pjevanja koje prikazuje (...) posljednje dane Isusa Krista, od njegova ulaska u Jeruzalem na Cvjetnicu do Uskrsnuća i Uzašašća“, napisanih autentičnim idiomom i upisanih u splitsko-dalmatinski kontekst bez imalo odstupanja od biblijske priče, zaključivši da u hrvatskom kulturnom stvaralaštvu u 21. stoljeću posebnu vrijednost imaju djela koja „izriču pozitivan stav prema religijskim vrijednostima kao dijelu tradicije“ pogotovo ako su pisana autentičnim idiomom, čime je, uostalom, autor i zavrijedio nagradu.
Foto: Dio naslovnice knjige Svitlo
Na taj autentičan idiom posebno će se osvrnuti pisac drugog dijela Predgovora dr. Domagoj Vidović. On svoj prilog započinje gotovo ispovjednim tonom, odnosno vlastitom nedavnom spoznajom da ima „nečeg svečanog u dalmatinskoj čakavici“ koja je mnoštvom svojih elemenata prožela tolika hrvatska književna, religijska i teološka djela od srednjega vijeka pa na ovamo. Dodat će i to da čakavsko narječje, osim što je neprekidan medij hrvatskog književnog stvaralaštva, nikad nije prestalo biti ni „obrednim medijem“, a završit će svojevrsnim priznanjem kao izazovom bačenim pred čitatelja, kako Krpetićev osobni leksik i jezik, kojim on „vješto brodi između marulićevske čakavice i suvremene gradske čakavštine“, nije ni jednostavan ni posve razumljiv, baš kao što ni put do Istine nije ni brz ni lagan, te da je Krpetićeva potraga za njom istodobno i potraga za „izgubljenim jezikom (...) koji će „biblijski jezik približiti suvremenosti“.
Foto: Fea Munitić
No, čitatelj kojemu čakavica nije materinja nikako ne će biti prepušten ćudima tog osebujna dalmatinskog i Krpetićeva idioma jer je knjiga proviđena rječnikom od cca 900 riječi i izraza. Čitatelju „Ladice pune svjetla“, objavljene u Nakladi Bošković, rječnik ne će trebati jer su pjesme u zbirci ispjevane na standardnom hrvatskom. Trebat će mu međutim nešto drugo. Trebat će mu hrabrosti da stane pred svjetlo koje zazivaju stihovi svih osamdeset i osam pjesama ove zbirke koja je od prve do posljednje stranice utemeljena u kršćanskoj duhovnosti i misli.
Pisac opširna pogovora ove zbirke i autorov osobni prijatelj, književnik dr. Igor Šipić, odmjerit će težinu i doseg Krpetićeve zapjevane i zamišljene kršćanske duhovnosti s misaonošću dominikanske plodne znanstveno-religijske sprege i pjesništva Nikole Šopa. Sasvim će izravno ustvrditi da je pjesnik „postavio visoko ljestvicu obrane kršćanske kulture i kritike ovovjeke civilizacije“ nazvavši svog prijatelja pjesnikom svemirskog pohoda na „zemaljske stvari koje obasjava onom svjetlošću čije nebo prepoznajemo kao nebo kršćanske nade, iskupljenja i spasenja“.
Foto: Predstavljači i glazbenik Ivan Lozić / Fea Munitić
Prigodnim riječima o pjesniku i knjigama obratili su nam se nakladnik Zoran Bošković, predsjednica splitskog ogranka Matice hrvatske Snježana Šetka, Igor Šipić i sam pjesnik. Glazbeni prilog ovoj svečanosti svjetla dali su VIS „Dominik“ i Ivan Lozić.
Ne možemo odoljeti pa ne reći da je najsnažnije na toj lirsko-refleksivnoj svečanosti svjetla svijetlila upravo sjena pjesnikove samozatajnosti. A budući da pjesnika i osobno poznajemo, dat ćemo sebi za pravo da i bez njegova dopuštenja zaključimo ovaj osvrt njegovim riječima, zapravo uvodnim stihom pjesme „Dvojbe“, koji kaže: „Nekad se ne slažem sa samim sobom...“ Jer, o Nikši Krpetiću uvijek se može reći još nešto, još malo, malo drukčije, bolje; svakako, mnogo bolje.