Dvadesetak pjesnika i pjesnikinja, među kojima je i nekoliko etabliranih autora, recitirali su glasom i srcem. Na trenutke teško i mučno, jer ipak je većina njih u poeziju ušla ne po pjesničkoj vokaciji, nego po domoljubnoj „kvalifikaciji“. Kao veterani, kao majke i supruge, kao djeca, kao prijatelji...
Sjedište Udruge veterana 4. gardijske brigade nalazi se u Ulici Ruđera Boškovića u Splitu, bolje rečeno na šetnici, jer ta je ulica čitavom dužinom popločena kamenom i isprekidana je skalinadama te nije predviđena za prometala nego samo za pješake. Južni kraj te ulice završava u blizini velike splitske, nekada vojne, bolnice Križine, središnji dio ulice prolazi modernom gradskom stambeno-poslovnom četvrti Split 3, projektiranom i izgrađenom baš po „mjeri čovjeka“, a sjeverni završava u još modernijem splitskom sveučilišnom kampusu, udaljenom svega nekoliko stotina metara od te četvrti. Prostorije sjedišta Udruge veterana 4. gardijske brigade negdje su po sredini te ulice. Redovito služe humanitarnim, edukativnim i drugim vrstama okupljanja i prigoda, pa tako, eto, i pjesničkim.
Foto: Siniša Filip Novak
U četvrtak 18. travnja održana je u njima promocija jedanaestog zbornika domoljubne poezije „Bojni blaženika na nebesima“, koji je objavljen u prigodi 33. obljetnice osnutka 4. gardijske brigade, a nakladnici su mu Hrvatska udruga Benedikt iz Splita i Matica hrvatska – ogranak Split. Predstavljanjem su moderirali glavni urednik zbornika pukovnik Mate Buljubašić i izvršna urednica Ivana Dizdar.
Velika sala bila je prepuna... slušatelja i pjesnika... uspomena i emocija... zapjevanih i zanesenih glasova... i onih riječi koje nikad ne gube snagu jer su ugrađene u temelje našeg bića. Ljubav, hrabrost, čast, vjera, nada. Mati, zemlja. Život i smrt. Čuli smo ih tko zna koliko puta tijekom tih sat i pol vremena, i svaki su put do našeg uha i srca te riječi putovale neoslabljene, sjajne, milozvučne, krjepke.
Foto: Siniša Filip Novak
Nakon što je na samome početku mješovita klapa „Elektrodalmacija“ izvela državnu himnu i svima se obratio pukovnik Mirko Čondić, čuli smo zanimljivu priču o tome kako se zbornik pripremao i uređivao, koju su ulogu imali Međimurska županija i koordinator Siniša Filip Novak, zašto je izabrana tiskara Printex d.o.o. iz Čakovca te kako su pjesnici, njih četrdeset i sedam, i njihove pjesme našli svoj put do ovog zbornika.
Potom smo slušali stihove. Dvadesetak pjesnika i pjesnikinja, među kojima je i nekoliko etabliranih autora, recitirali su glasom i srcem. Na trenutke teško i mučno, jer ipak je većina njih u poeziju ušla ne po pjesničkoj vokaciji, nego po domoljubnoj „kvalifikaciji“. Kao veterani, kao majke i supruge, kao djeca, kao prijatelji. Zato su njihove riječi bile na momente neshvatljivo bolne, ali žive..., nikako slomljene.
Foto: Siniša Filip Novak
Draga melodija i stihovi starog hita splitskog rok-sastava Daleke obale „Mojoj lijepoj zemlji Hrvatskoj“ zaokružili su recital. Dodijeljene su i zahvalnice, proglašeni su i nagrađeni pjesnici. Tanka granica između publike i onih koji nastupaju praktično je nestala...
Foto: Siniša Filip Novak
Onima koji se dotad nikad nisu našli u takvu okruženju i prvi su put osjetili blizinu tolikih duša ranjenih ratnim užasima i bolnim uspomenama ovo zasigurno nije bila obična promocija pjesama, a ni obična reminiscencija, nego živi susret u kojemu i brojke znače više, imaju veću vrijednost i posebnu dodatnu težinu. Broj poginulih boraca ove brigade, broj nestalih i osobito broj onih koji su tragično umrli nakon rata, a čuli smo ih u pozdravnoj besjedi, ovdje nije bio samo zapanjujući statistički podatak, nego živa mjera pjesničkog nadahnuća... Konačno, zbornik i jest posvećen „bojni blaženika na nebesima“.
Foto: Siniša Filip Novak
Druženje uz bogat domjenak nastavilo se do kasnih večernjih sati.
Dok izlazimo iz sjedišta udruge, smještenog otprilike na sredini ulice nazvane po jednom od hrvatskih znanstvenih genija, mogli bismo mašti dati oduška i poigrati se mogućim značenjem toga položaja. Možda kompleksi, onaj sveučilišni slijeva i onaj bolnički s desne strane, prema moru, nisu samo dva prostorna kraja te ulice. Možda smo mi, stalni putnici, vječito na putu između ozdravljenja i skrbi za vlastiti život te obrazovanja za budućnost koja će nas nadživjeti. Možda je središnji položaj Udruge veterana samo podsjetnik na to da se i u jednom i u drugom slučaju, jer do njih vodi isti put, treba nesebično žrtvovati.