'U šestome mjesecu posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: »Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!« Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav.' Lk 1, 26-29
Čovjeku kao biću oduvijek je bitan vlastiti identitet. Od kad se rodimo s vremenom dosta toga naučimo o sebi i o drugima. Razne osobine i okolnosti steknemo, prepoznamo ih kod sebe i drugi nam ih dodijele ili prepoznaju kao dio nas, uklopimo se u određene kategorije i u određenu kulturu, te sve to stvori neki kontingent znanja i očekivanja od nas. Više ili manje se dobro poznajemo, više ili manje mi sami, a i naša okolina nešto od nas očekujemo. Neki smo time zadovoljni, neki zaista nismo, neki se tješimo da će naše vrijeme tek doći, a neki se opravdavamo time da bolje nije moglo, jer su ograničenja situacije bila iznad nas.
Pixabay
Pokušajmo sada zamisliti i Mariju prethodno svemu što će se dogoditi, kao običnu djevojku u Nazaretu, sa već određenim osobinama, određenim identitetom i određenim očekivanjima od života. Neka su dolazila od nje same, a neka od okoline, neka su bila pozitivna, a neka negativna jer takvo je ljudsko društvo. Tako nam tekst evanđelja i predstavlja situaciju. Grad Nazaret, mlada djevojka, zaručena, zvala se Marija. Ono što su ljudi o njoj znali i što je sama o sebi znala, ono što je prihvatila i ono što joj je bilo pripisano. Anđeo Gabrijel dolazi, ali je ne pozdravlja imenom kako smo mi navikli kad izgovaramo Zdravo Marijo. Anđeo se ne osvrće na to što je o njoj poznato i na to što je ona sama o sebi znala. Pozdravlja je: 'Zdravo, milosti puna!' Da je to bilo neobično i neočekivano govori i sljedeća rečenica koja navodi da se i Marija smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. Anđeo očito o njoj zna više nego što je sama znala i nego što je sama pretpostavljala, više nego što joj je okolina pripisala i više nego što je izvana bilo vidljivo.
Pixabay
Anđeo je Božji glasnik, on prenosi Božju poruku i Božje misli, on izgovara istinu o Mariji, o njezinom biću. Ona je Marija iz Nazareta, ali Nebo, koje je gleda u punini identiteta, poznaje je kao Milosti punu. Taj identitet i sve što on sa sobom nosi, a što je bilo skriveno svemu zemaljskom, anđeo joj po Božjem naumu dolazi objaviti. Anđeo joj otkriva tko je ona zaista pred Bogom i tko je ona u naumu spasenja, jer je potrebno da iz toga djeluje. Ponekad smo Mariju zbog toga što nam je objavljeno tko je ona skloni gledati kao posebnu i odijeljenu od nas, kao nedostižnu. Ona po svojoj izuzetosti od istočnog grijeha to na jedan način i jest, ali Marija nam nije postavljena kao nedostižni ideal i kao vječiti kamen spoticanja na našem putu prepunom padova zbog nesavršenosti. Marija nam je postavljena kao putokaz za ono što smo svi pozvani ostvariti, kao pred-okus onoga što Bog namjerava i želi sa svakim ljudskim bićem. Marija nije isključena i odvojena od sudbine ljudskog roda, ona je samo prva koja je zadobila puninu i zato izvanredna i očita Božja intervencija u Marijin život nije tu da bi nas 'obične' posramila nego da bi nas ohrabrila da povjerujemo da se isto i s nama i u našim životima događa samo ponekad možda na manje očigledan način.
Pixabay
I mi svi imamo svoje identitete i svoja imena koja su nam dana od strane ljudi i kako sami sebe zovemo, svoja neka znanja o sebi. I mi znamo neke svoje uloge i ograničenja, te i mi sebe vidimo djelomično kao što je i Marija samu sebe vidjela djelomično, no u knjizi Otkrivenja piše za sve nas: 'Pobjedniku ću dati mane sakrivene i bijel ću mu kamen dati, a na kamenu napisano ime novo koje nitko ne zna doli onaj koji ga prima.' (Otk, 2, 17b) To ne piše samo za Mariju, ona je to već zadobila, to piše za sve nas. To znači da svi mi ovdje na zemlji polazimo od ograničenih i nama skrivenih integriteta, da ne znamo o sebi puninu, ne znamo svoje pravo ime i identitet. Često zbog toga očajavamo i zavidimo drugima, a Bog za svakoga od nas ima neko nama nepoznato ime, nešto što bi nas ugodno iznenadilo da ga čujemo, nešto što ćemo tek saznati, nešto što o sebi uopće ne mislimo, a duboko je istina, nešto prema čemu smo pozvani ići i što nam je Bog u konačnici pripravio kao puninu, vrhunac i očitovanje njegovog plana za nas.
Pixabay
Marijin primjer nas treba potaknuti da dopustimo Bogu da nam objavi svoj naum i svoj plan s nama. Tek pristajanjem na Božji poziv i na sve što se kasnije dogodilo Marija se u punini očitovala kao zaista Milosti Puna. Dopustimo i mi Bogu da nas pozove našim pravim imenom, imenom koje je samo njemu poznato, imenom iznad naših često opterećenih prizemnih života i da mu se naučimo odazivati tim imenom, kako bismo zajedno s njim i u njemu našli i ispunili puninu radosti svoga poslanja.