Korizma je vrijeme kada će si većina ljudi nametnuti neku pokoru, bilo u vidu lišavanja nečega ili zadavanja dodatnog tereta, tako su nas uostalom vjerojatno i učili, da se treba nečega odreći, da korizma mora na neki način boljeti, da se moramo nekako opteretiti…
Pixabay
Mnogi će provesti i dane smišljajući čega da se odreknu ili kako da konkretno uđu u korizmeno odricanje. Često ljudi zbog toga ne vole korizmu ili je doživljavaju kao izazov kakve nalazimo na društvenim mrežama kojima pokušavamo nešto dokazati sebi ili drugima. Često pitanje na početku korizme je čega smo se odrekli? Neki će rado podijeliti s drugima svoje pothvate i odluke i pokušaje dok će drugi smatrati prikladnijim da se time ne hvale nego da u skrovitosti čine pokoru, a ima i onih koji će se žaliti cijelu korizmu kako su si nešto teško nametnuli i time privlačiti pažnju. Sve u svemu postoji opasnost da se korizma i korizmeno odricanje pretvori u neku vrstu pobožne igre, igre koju smo sami osmislili, igre u kojoj se natječemo sami sa sobom ili drugima, a možda i s Bogom pokušavajući mu dokazati koliko možemo i koliko smo vjerni.
Pixabay
Problem u tome svemu je što će bilo koji od tih pokušaja promašiti bit korizme, možda će postići neku drugu poantu, ali ono što korizma jest neće pogoditi. Korizma nije pobožna igra niti test izdržljivosti, korizma u svakom slučaju ne bi trebala biti vrijeme u kojem smo mi protagonisti, vrijeme u kojem sami izvršavamo nešto što smo sami sebi zadali, vrijeme u kojem smo usmjereni na sebe i vrijeme kojem smo mi administratori. Korizma je dar od Boga, milosno vrijeme u kojem smo pozvani pogledati u sebe, ali ne samo na sebe i iz sebe, nego dopustiti Bogu da nas vodi na put otkrivanja nas samih i onoga što bismo trebali promijeniti i gdje bismo trebali rasti. Svaka duhovnost i duhovni pokušaj u kojem smo krenuli od sebe, u kojem smo mi glavni voditelji projekta nije ispravna ili u najmanju ruku nije plodonosna. Često se čini da osobito korizmu doživljavamo kao vrijeme koje bismo mi trebali osmisliti, kao da je to naš projekt dolaska bliže Bogu, nešto kao duhovni 'uradi sam' projekt koji ćemo kasnije ponosno zalijepiti na vrata hladnjaka kao postignuće.
Pixabay
Korizma je nešto drugo, korizma je vrijeme u kojem se dajemo oblikovati, vrijeme slušanja, vrijeme kušnje, vrijeme u kojem je Bog protagonist, vrijeme u kojem smo Bogu konačno dali ulogu koju on treba imati u našem životu, vrijeme reevaluacije stavova i duhovnosti, ali ne po našoj mudrosti i saznanjima nego po vodstvu Duha Svetoga. Isus je otišao u pustinju ne da si nešto nametne nego da se od svega oslobodi, ne zbog svoje ideje nego na poticaj Duha. Dakle, ne možemo biti askete bez Duha Svetoga, ostat će besplodno, ne možemo si sami propisati lijek za našu bolest, za to ipak trebamo Liječnika. Nemojmo sami ulaziti u ovu korizmu i nemojmo je shvatiti kao natjecanje ili test izdržljivosti ili produhovljenosti, potražimo radije vodstvo Duha Svetoga da nas on uputi kamo nam je ići i gdje nam se založiti, pa možda i čega se onda konkretno odreći. Započnimo ovu korizmu slušajući…