Uz blagdan svetih Marte, Marije i Lazara opet nam u fokus dolazi evanđeoski izvještaj po kojem su zajednički najpoznatiji, a to je smrt i uskrsnuće Lazarovo (Iv 11, 1-43)
Izvještaj o smrti Lazara na mnogo je načina dramatičan, i to ne samo zbog činjenice da je Isus oživio Lazara nakon što je već četiri dana bio u grobu. Ponekad nam se taj tekst može učiniti dalek od našeg osobnog iskustva jer ništa toliko dramatično nam se nije u životu dogodilo, ali ako pomnije pročitamo tekst naći ćemo da je tekst vrlo slojevit i da je prepun poruka i za nas i za naš duhovni život i odnos između Boga i nas. Nadalje, da nas se uskrisenje Lazarovo i kako je do njega došlo više tiče i više nam se osobno obraća nego što nam samo želi pokazati teološku poantu o Isusovom božanstvu i voditi prema Isusovom uskrsnuću i općoj poruci za nas.
Foto: Pixabay
Na samom početku izvještaja vidimo da Isusu 'prijavljuju' ozbiljan slučaj, možemo tu 'prijavu' izjednačiti s molitvom, možemo reći da Marta i Marija, pa i sam Lazar imaju ozbiljnu molitvenu nakanu usmjerenu prema Bogu. Lazar je bolestan i hitno je, radi se o životu i smrti, ako tako promatramo taj slučaj možemo se više identificirati s tom situacijom. Vjerojatno smo već u životu imali ili možda imamo nešto što je goruća molitvena nakana, nešto što bismo htjeli i trebali da Bog svakako odmah usliša, nešto što je iz naše i iz svake ljudske logike hitno. Još više u evanđeoskom izvještaju imamo naglašeno da je Isus volio Martu, Mariju i Lazara, dakle nije prema njima bio indiferentan. Ljubav podrazumijeva zauzetost za dobrobit drugoga, no ipak primjećujemo da na tu vijest o Lazarovoj bolesti Isus ne dolazi odmah već ostaje u mjestu gdje je bio još naredna dva dana. Dva dana nam se možda ne čini puno, ali dva dana u teškoj bolesti, dva dana za nekoga na samrti zaista jest jako puno vremena. Pa zašto uza sve navedeno Isus naizgled odugovlači svoj dolazak, zašto odgađa uslišanje? Možda smo se i sami to više puta pitali u svom životu suočeni s hitnom nakanom koju imamo i katehezama koje nas uporno uvjeravaju da je Bogu stalo do nas i da nas voli.
Foto: Pixabay
Možemo cijelu tu situaciju promatrati iz perspektive da je Isus znao što će učiniti i da je namjerno pustio da Lazar umre iz tog razloga, Isus i sam daje dijagnozu, govori da se sve to odvija da se po tome proslavi Sin Božji. Možemo to tako promatrati i vjerojatno hoćemo jer je očigledno, ali koliko puta ćemo pristati tako razmišljati i u svom osobnom životu ili u životima nama bliskih gorućih nakana koje nisu odmah uslišane? Čini se lako tako razmišljati kada unaprijed znamo kako se situacija odvila, a čini se da u svojim vlastitim životima i u stvarnim situacijama koje nas i našu okolinu pogađaju najčešće ostanemo i zapnemo na onome „Bože zašto?“ i na nerazumijevanju zbog čega se nešto ne rješava odmah, na način na koji bismo mi htjeli i na koji nam se čini da je nužno, logično i jedno ispravno. Marta, Marija, Lazar i svi oko njih, općenito svi koji su čuli za situaciju idealnim bi vjerojatno smatrali da je Isus odmah došao i da je odmah, čak možda i riječju na daljinu uklonio Lazarovu bolest, jer on je to svakako mogao. Rado bismo da je Isus odmah reagirao, no propuštamo da Isus jest odmah reagirao, čim mu je skrenuta pažnja. Reagirao je i prije, zato što je odnos ljubavi stalan odnos koji je gajio prema Marti, Mariji i Lazaru jer ljubav nije nešto što se ponekad i povremeno pojavljuje, stalno i uvijek mu je bilo stalo do njihove dobrobiti, samo nije odmah učinio ono što bi nama bilo logično.
Foto: Pixabay
Pouka cijele priče koju možemo izvući za sebe je da Bog zna što radi i kad ne dolazi odmah, kada se čini da kasni. Ponekad, iako imamo tu vjeru načelno i iako vjerujemo da sve može završiti na slavu Božju, vrlo je zahtjevno u teškim situacijama zadržati tu vjeru, to je također ljudski, ali upravo zato su nam takvi izvještaji u evanđeljima dani, jer nam govore nešto o Isusovom općenitom odnosu prema svojim prijateljima i prema onima koji ga nešto mole. Ti izvještaji nas uče o stavovima koje trebamo zauzeti jer rečeno nam je da Isus i nas smatra svojim prijateljima (Iv 15, 15), što znači da i na naše situacije reagira, sve ako i ne dolazi odmah kada i kako se nama čini da je najbolje. Iako nam je to teže prihvatiti, postoji nešto što ili neko vrijeme kada je bolje da se na nama i u našim situacijama u potpunosti očituje slava Božja, a to će se dogoditi ako Isusu 'prijavimo' sve svoje situacije i ostanemo postojani u povjerenju u njegovu moć i brigu za nas.