U Velikom tjednu pratimo Isusa u teškim, za čovjeka čak i nepodnošljivim situacijama. Štoviše, one nam se čine još teže ako si posvjestimo da smo pozvani Isusa slijediti kamo god nas Božja volja odvela…
Svi se bojimo da će nas Božja volja možda odvesti u patnju i gubitak. Realnost te ljudske muke nije izbjegao niti Isus, Isus je jako dobro znao što ga čeka i jako je želio izbjeći taj ishod ako je ikako moguće, čak je Oca za to molio, no na kraju ipak popušta pred Božjom voljom. Cijeli rasplet situacije i događaji Velikog tjedna mogu nas dovesti u stanje straha od Božje volje, te dovesti cijelo kršćanstvo na loš glas. Naime, s jedne strane imamo Isusa koji je ideal brige za čovjeka, snažno ga kao takvog propovijedamo, a s druge u tom istom Isusu imamo jasan zahtjev za odricanjem od samoga sebe, slijeđenjem Božje volje. Također poznajemo tradiciju i izvještaje o pojedincima ili cijelim redovima koji su poradi evanđelja sebi koješta uskraćivali, ponekad evidentno ne mareći za vlastite ishode.
Foto: Pixabay
Tako promatrano kršćanstvo može se činiti simpatično izvana, svi bismo mi htjeli biti ona osoba iz evanđelja koju je Isus izliječio i nešto joj podario, te ju pohvalio i otpustio da ide za svojim životom. Naprotiv, čini se izazovno i teško biti na mjestu onoga mladića od kojega je traženo da proda sve što ima te ide za Isusom, na mjestu onih koji zaista slijede Isusa, u svim uvjetima. Cijena ozbiljnijeg slijeđenja Isusa čini se prevelika i takav život izgleda previše sumoran da bi kršćanstvo privlačilo ikoga, zato i imamo jako puno razvodnjenog kršćanstva koje se posvuda živi. Čak i Isusovo uvjeravanje da svatko tko se odreče nečega poradi Kraljevstva Nebeskog prima stostruko čini se daleko i odvojeno od ovoga svijeta i realnog života. Pa gdje je onda rješenje te napetosti u kršćanstvu koje zvuči privlačno i neprivlačno u isto vrijeme? Zašto Isus traži da ipak bude Očeva volja i da se odrečemo sebe i što to uopće znači? Slijepo odustajanje od sebe i prepuštanje Božjoj volji čini se realno preteško za ikoga, osim možda nekih posebno nadahnutih osoba o čijim neobičnim životima onda slušamo u izvještajima o svecima. Kako ćemo riješiti taj nesrazmjer između činjenica da je Božja riječ upućena jednako svima, a da nama najčešće zvuči tako apstraktna i zahtjevna?
Foto: Pixabay
U cijelom tom problemu radi se prvenstveno o pitanju osobnog odnosa prema Bogu tj. konkretnije o pitanju povjerenja prema Bogu. Često Božju volju doživljavamo u negativnom kontekstu, kao ograničenje naših mogućnosti, želja i potreba, a vrlo rijetko Božju volju i odustajanje od sebe promatramo u pozitivnom kontekstu dopuštanja Bogu da učini ono što je najbolje za nas i što će dovesti do pozitivnog ishoda, iako nama tako u određenom trenu ne izgleda. Gledano iz tog kuta davanje prednosti Božjoj volji zapravo znači slobodu od vlastitih očekivanja od sebe, ljudi, stvari, događaja, te prepuštanje prostora i slobode Bogu za Njegove planove i puteve koji nas mogu odvesti puno dalje od naših skučenih ideja, shvaćanja i držanja. Odreći se bilo čega i dopustiti da bude Božja volja u kršćanskom smislu znači osloboditi prostor za Boga i Božje djelovanje, tek tada možemo postati ona osoba sa sretne strane evanđelja koja je od Boga nešto primila i bila poslana da se promijenjena vrati u svoju okolinu, promijenjena i slobodna od toga nečega što ju je mučilo, a ponekad i od sebe same.
Foto: Pixabay
Takav stav je teško usvojiti ponajviše zato jer imamo poteškoća sa povjerenjem u Boga, sve od istočnoga grijeha čovjek kao da nikad nije do kraja siguran treba li i može li Bogu vjerovati, iako za to ima mnoge dokaze. Objektivno smo ograničeni i pogođeni na tom području, zato nas Božja volja i plaši. Isus je iskusio tu ljudsku tjeskobu i ograničenost po pitanju egzistencijalne ugroženosti, ali njegov rezultat osobne borbe koji završava sa 'Tvoja volja neka bude' (usp. Lk 22,42) nije nesretna kapitulacija pred krutim autoritetom, već predanje u povjerenje prema Onome koji zaista jest sama dobrota i nježnost (Ps 25). Tako i naš 'budi volja Tvoja' nije znak savladanosti pred Moćnijim nego otvaranje mogućnostima izvan našeg dosega i shvaćanja. Uostalom Isus je jasan dokaz da život ne završava Velikim petkom, shvatimo i mi da volja Očeva nije nešto što nas vodi prema smrti nego prema uskrsnuću.