Jučer smo proslavili blagdan svetog Antuna Padovanskog, svima znanog i dragog sveca. Poznato je da je propovijedao ribama i primio dijete Isusa u svoje naručje tijekom viđenja
To su možda neki od istaknutijih događaja u njegovu životu, neki od izvanrednih. Možda oni koji su bolje upoznati s njegovim životopisom znaju da je takvih izvanrednih događaja u njegovu životu bilo i više. Općenito je sveti Antun poznat kao čudotvorac i vrstan propovjednik. Obično uz takve istaknute svece ide i neki pridjev kao što su čudotvorac, mučenik, propovjednik… Često se ti pridjevi vežu uz nešto što je obilježilo njihov život, nešto što je bilo veliko i značajno. Kada tako gledamo prema svecima koji su činili izvanredne stvari, ali ne samo svecima, nego i sportašima, glumcima i svima koji su se na neki način istaknuli po nečemu, osjećamo se sitno i nedoraslo, ponekad čak i zavidno. "Lako svetom Antunu, on je mogao činiti čuda, njemu su se ribe pokorile…", misli su koje nam često dolaze na pamet kada smo suočeni s kontrastom između našeg 'običnog života' i njihovog 'izvanrednog života'. Dobro je težiti boljemu i boljim uvjetima, ali može se dosta lako dogoditi da nečiji život promatramo samo kroz prizmu tih rijetkih i izvanrednih događanja, te da ukupnost naših života počnemo uspoređivati s djelićima njihovih života. To je nerealna i nimalo fer usporedba, ali često ne primjećujemo da to radimo i time si uzrokujemo nekorisne pa možda i štetne mentalne obrasce.
Foto: Unsplash
Sveti Antun je možda poznat po tome što je propovijedao ribama i što je imao mistična iskustva, kao i po tome što je bio jako dobar propovjednik, no ako uzmemo ukupnost njegovog života, koji je trajao svega tridesetak godina, svi ti silni i sjajni elementi mogu se vjerojatno svesti na jako malo fizičkog vremena. Možda ćemo i pretjerati ako kažemo da ti elementi sačinjavaju mjesec ili dva sukcesivno posloženih dana, vjerojatno se radi i o puno manje vremena. U svojim borbama sa svakodnevicom, koja nije ispunjena velikim, važnim i slavnim događajima i trenucima, propuštamo uvidjeti kako su i ti ljudi kojima se divimo ili koji se pred nas, opravdano ili ne, stavljaju kao izvanredni, kad se sve zbroji i oduzme živjeli život jednakim tempom kao i mi. I njima je dan trajao 24 sata, i njima su godišnja doba jednakom brzinom prolazila, i oni su živjeli svaki dan, a ne samo u dane i za dane u kojima se dogodilo nešto izvanredno po čemu ih pamtimo. Sveti Antun u većini svojih dana zemaljskog života nije učinio niti jedno čudo, nije održao niti jednu impresivnu propovijed, nije imao nikakvo mistično viđenje. Razmišljamo li ikada o tim danima?
Foto: Unsplash
Iz života svetog Ante manje je poznat sljedeći događaj. Kada se tek pridružio franjevačkom redu te kada je sveti Franjo nakon općeg sabora braće otpustio braću da u manjim skupinama odu na razna mjesta propovijedati, nakon što su se gotovo sva braća u nekakvim skupinama razišla (tada još ne) sveti (i još ne poznati) Ante ostao je sasvim sam. Nitko ga nije izabrao i tek kada je postalo evidentno da ga nitko nije pozvao sa sobom pozvaše ga neki da ipak pođe s njima u Padovu. Sveti Ante je proživio i taj dan, svih 24 sata toga dana, kao i svih onih drugih dana koje je nepoznat proživio u svom svakodnevnom životu. Je li sveti Ante bio manje svet u tim danima? Da sveti Ante kojim slučajem nije postao poznat, bi li on bio manje on ili samo manje poznat? Svi mi želimo činiti silna djela i želimo po njima biti poznati, ali silna djela od javnog karaktera su samo rijetki događaji čak i u životima onih koji ih iskuse. Ne slavimo svetog Antu samo zato jer je učinio čuda ili imao viđenja, slavimo ga zato jer je ukupnim svojim životom bio vjeran idealima. Prije čudesa koja je on činio, dolazi činjenica kako je njegovo srce u svakodnevici njegova života bilo raspoloženo za Božje principe, te je upravo zato i mogao posredovati čuda. Sveti Ante, a i svi drugi sveci tako su živjeli da bi i bez čuda ili slave oltara svejedno bili jednako sveti. Sjetimo li se toga dovoljno često?