Blagdan svetog Josipa radnika koji smo obilježili početkom tjedna, prilika je da se ukaže na dostojanstvo i vrijednost ljudskog rada koji često prolazi kroz razne diskriminacije s obzirom na prestiž i dobit koju neki poslovi sa sobom nose u odnosu na neke druge
Navikli smo ljude procjenjivati prema onome što su po struci, što i gdje rade, koliko su pritom uspješni, a uspjeh najčešće mjerimo financijskom dobiti. Prvo i osnovno pitanje koje ćemo uputiti svakoj odrasloj osobi koju sretnemo ili za koju čujemo je: Gdje radi? Ili Čime se bavi? Rad doista jest nešto što nas definira, osobito u odrasloj dobi i dobra je podloga za početak razgovora, ali zapravo ta pitanja često u sebi sadržavaju i procjenjivačku dimenziju.
Foto: Pexels
Odgovorom na pitanje čime se neka osoba bavi i koliko je u tome uspješna, odmah ćemo je u svojoj glavi smjestiti na socijalnoj ljestvici, na ljestvici ugleda, važnosti, pa i poželjnosti za društvo. Često ćemo odgovorom na to pitanje odmah procijeniti i njezinu osobnost kao i sposobnost, a da samu osobu možda nikad nismo niti sreli. Taj princip ne odnosi se samo na odrasle već i na one koji se školuju, tako ćemo ih na raznim dimenzijama procijeniti pitanjem o tome koju školu ili fakultet pohađaju. Donekle je očekivano da kompleksnija zanimanja izazivaju više divljenja jer svakako zahtijevaju više truda i sposobnosti, no problem nastaje kada počnemo uspoređivati zvanja po važnosti ili ljude po vrijednosti s obzirom na zanimanja koja rade ili za koja se školuju. Dakako da je i neko zanimanje važnije za goli opstanak društva od nekog drugog, ali zar je dovoljno logiku neposredne koristi uzeti kao osnovno mjerilo procjene vrijednosti?
Foto: Pixabay
Nažalost, vidimo da je u našem društvu na ovaj ili onaj način, svjesno ili nesvjesno, takav pogled na rad i zanimanja, a posljedično onda i na osobe koje se različitim životnim aktivnostima bave, izrazito prisutan. Gotovo svatko od nas je u tijeku školovanja iskusio savjete o tome da svakako odabere 'nešto korisno' ili 'nešto gdje je novac', a mnogi su tijekom radnog staža doživjeli komentare da radije prijeđu u neki drugi sektor gdje je financijski bolja situacija. Dobro je drugima htjeti dobro, dobro je htjeti i napredak i ispunjenje potencijala, dobro je i savjetovati nekoga o izgledima u radnom sustavu koji je često duboko nepravedan, dobro je i priznati da sva zanimanja ne donose jednak materijalni ishod, ali istina je da se iza tih savjeta i komentara često krije više od same dobronamjernosti. Krije se materijalistički mentalitet.
Foto: Pexels
Svima nam je poznata basna o cvrčku i mravu. Ljeti mrav radi i prikuplja za zimu, a cvrčak po cijele dane pjeva. Zimi cvrčak nema hrane jer ništa nije prikupio, a mrav mu ukazuje na njegovu nesmotrenost. Cilj je basne ukazati na opasnost lijenosti koja je realna, jer biti lijen nije ni ljudski ni kršćanski dobro, lijenost neizbježno vodi u loše ishode. No basna o cvrčku i mravu često se u materijalističkom svijetu promatra na način da je jedina razlika između cvrčka i mrava lijenost, ali da je u pitanju samo lijenost onda bi basna bila o dva mrava, radišnom i lijenom. Suludo je očekivati od mrava i cvrčka jednako ponašanje. Činjenica da mrav prikuplja hranu, a cvrčak pjeva ima duboko drugačiji korijen od same volje za radom. Realno gledajući i cvrčak i mrav su zapravo cijelo ljeto radili, svatko ono za što je stvoren i pozvan. Nema svačiji rad i postojanje jednake ishode, ali zamislimo svijet bez cvrčaka, zamislimo svijet koji sadržava samo mrave, on može postojati i biti funkcionalan jer možda cvrčci nikome ne bi životno nedostajali, ali bez cvrčaka priroda bi zasigurno izgubila nešto od svoje ljepote koja nam je svima draga.
Foto: Pexels
Mudrost je razumjeti da nisu svi stvoreni za jednake životne uloge ili za iste ishode osobito prema materijalnim standardima. Možda nam liječnici više trebaju od slikara, ali bilo bi glupo reći da nam slikari ne trebaju. Nečija uloga je da svijet čini lijepim ili radosnim, a ne toliko efikasnim, a nisu samo velike stvari te koje u svakodnevici vesele. Nečija životna uloga je možda da svojom prisutnošću spasi nekome život i dobrobit, a ne samo svojim materijalnim privređivanjem. Bog je svijet zamislio kao veliki kompleks načina na koji se može pridonijeti, stoga odbaciti neke u korist drugih je kao da odbacujemo jedne dijelove tijela u korist drugih, o tome je pisao i sveti Pavao (usp. 1 Kor 12).
Foto: Pexels
Mnogi sveci i njihovi kratki i neobični životni putevi možda ne bi nikada prošli materijalistički sud o korisnosti njihova rada i života, a ipak bili su izrazito važni za svijet. Mnogi ljudi koji su u skrovitosti svoje okoline odrađivali neke od Boga povjerene važne zadatke koji nama iz perspektive efikasnosti i materijalizma ostaju neprepoznati, a koje ni oni sami nisu tada prepoznavali, možda su radili važniji i cjenjeniji posao od nekih koje mi na tržištu rada i privređivanja prepoznajemo kao zaista unosne i važne. Sveti Josip je prvenstveno Isusov zemaljski otac i najvažnija njegova uloga je da Isusu zaista bude otac, da s njim ostvari očinski odnos, a tek onda da bude i radnik, tesar. Na nama je također da prvenstveno ispunimo svoju životnu ulogu koju nam je Bog namijenio, makar ona možda i ne bila cijenjena u materijalističkom svijetu, a zatim u skladu s tim da se pobrinemo i za materijalne potrebe, a ne obrnuto.