Jučer, na blagdan Tijelova proslavili smo jednu od dogmi katoličke crkve. Dogmu o stvarnoj Božjoj prisutnosti u euharistijskim prilikama, no u suvremenom svijetu dogma nije pojam koji je na cijeni
Upravo katoličkoj Crkvi se najviše spočitava inzistiranje na dogmama i to često pod stereotipom ili čak optužbom o onemogućavanju kritičkog mišljenja. U suvremenom društvu koje ne voli da se nešto ne može propitati dogma koja upravo označava nešto što se ne propituje, predstavlja koncept s kojim se ono želi obračunati. No shvaćanje dogme kao zabrane da se nešto propituje neispravno je, barem u odnosu na katoličke dogme. Katoličke dogme nije zabranjeno propitivati, štoviše svatko je slobodan da ih u svome osobnom duhovnom putu propita, riječ je o tome da je katoličke dogme u globalnom smislu zapravo besmisleno propitivati, zato se one jednom donesene više ne propituju.
Foto: Pixabay
Zašto je dogmu besmisleno propitivati? Jedan od razloga je i taj što u nekom trenutku moramo krenuti dalje, u nekom trenutku da bismo nekome ili nečemu pripadali ili da bismo neku odluku donijeli faza propitivanja treba prestati, oko nečega se moramo složiti. Da bismo zaista bili vjernici u jednom trenutku trebamo zaključiti istraživanje o tome postoji li Bog zaista i donijeti odluku. Da bismo bili uspješni u nekom poslu u jednom trenutku moramo prestati propitivati za koji posao ćemo se odlučiti i jednostavno krenuti u određenom smjeru. Da bismo se mogli posvetiti nekom odnosu za njega se također moramo odlučiti, moramo donijeti neke osnovne odluke i stavove. Vraćati se ponovo u fazu propitivanja i dileme nakon određene točke, više nas ne vodi naprijed nego nazad.
Foto: Pixabay
No, problem najčešće nastaje time što smo ograničena bića pa sve naše odluke uslijed novih saznanja i promijenjenih okolnosti mogu zapravo biti potkopane i ponekad trebaju promjenu. To se i događa, osobito u području naših 'ljudskih' odluka u vezi odnosa i pothvata. Doneseni stavovi mogu nakon nekog vremena zahtijevati promjenu iz jednostavnog razloga što su se okolnosti promijenile, pa čak i odluka i iskustvo o tome postoji li Bog ili ne kod nekih ljudi uslijed nekih iskustava i nakon mnogo godina određenog čvrstog stava može doživjeti promjenu. Zato kao ljudi ne volimo dogme. Nije nam to toliko niti za zamjeriti, jer čak i informacije koje smo dugo smatrali znanstvenima i nepobitnima ponekad naiđu na nove spoznaje i potpunu promjenu paradigme, a kamo li onda druge stvari koje su manje znanstveno provjerljive. To se ponekad odvija i do te mjere da se zaista možemo zapitati u što uopće možemo i smijemo biti sigurni? Sve te činjenice čine se kao da ipak jasno govore i upućuju na zaključke protiv dogmi, no zapravo je suprotno, upravo ta problematika ljudske nesigurnosti i promjenjivosti upućuje na potrebu za dogmom.
Foto: Pixabay
Zašto su nam potrebne dogme? U prvom redu zato jer Bog od kojega očekujemo da je zaista Bog u punom značenju te riječi ne može biti podložan nestalnostima kakvima smo mi u svojim odnosima, saznanjima i ishodima podložni. Bog koji se predomišlja, koji se drastično mijenja u sebi i na kojega utječu razni vanjski faktori nije ništa više od ograničenog mitološkog bića. Bog da bi zaista bio Bog mora u sebi sadržavati istinu i vječnost, mora o sebi moći reći nešto istinito i nepromjenjivo. Izvor dogme tako s jedne strane nalazimo u Božjoj konstanti. No ako isključimo Božju promjenjivost, ostaje nam još uvijek dobro poznata naša promjenjivost i pitanje o tome jesmo li krivo Boga shvatili i protumačili, jesmo li zastranili u logici i procjeni, nedostaje li nam znanja... Upravo zato su nam, suprotno uvriježenom osjećaju, također potrebne dogme jer zaista nama ljudima je, osobito u spoznaji i duhovnosti, vrlo lako zastraniti. To je sfera koja nije fizička, sfera u kojoj vrlo lako bivamo zavedeni osjećajima i zaključcima, svojim i tuđim, sfera koja često zahtjeva izlazak iz logike materijalnog i nama dobro poznatog, a kada smo izvan 'svog' elementa lako se izgubiti. Dogma u katoličkoj Crkvi upravo tome služi, da se ne izgubimo. Dogma čuva ono što je Bog o sebi rekao i dogma nas štiti od varljivosti našeg iskustva.
Foto: Unsplash
Suprotno uvriježenom mišljenju niti jedna katolička, pa i u širem smislu kršćanska dogma nije donesena samovoljom nekog autoriteta ili na temelju iskustva samo jedne osobe. Katoličke dogme rezultat su dugog procesa ispitivanja Božje objave i riječi, iskustva mnogih pojedinaca, razmišljanja mnogih umova da bi se konačno proglašenjem dogme došlo do zaključka da je nepotrebno i gubljenje vremena dalje istu stvar ispitivati i/ili dovoditi u pitanje jer su svi autentični svjedoci mnogim metodama došli do istog zaključka, autoritet koji donosi dogmu daje za to svoju službenu potvrdu kao zaključan čin. Dogma daje potvrdu da i ono što nam se možda osobno ljudski čini nelogično, ono za što možda trenutačno nemamo osjećaj, ono što ne možemo razumjeti do kraja, ono što neki možda i osporavaju, ono u što možda i sumnjamo apsolutno stoji, stoji i čeka, neovisno o našem stanju, znanju i raspoloženju. Bog ne ovisi o našoj vjeri i razumu, on je u sebi stalan, a kroz iskustvo drugih, kroz donesene dogme kao potvrde naše vjere i saveza s njim nalazi put do nas, kroz stoljeća, kroz iskustva, kroz krize vjere i razuma, kroz naše osobne poteškoće da razumijemo i da budemo na razini. Sveti Josemaría Escrivá o tome poručuje: „Kad se približiš svetohraništu, misli, da On… na tebe čeka već dvadeset stoljeća.“