Danas, 11. veljače, uz blagdan Gospe Lurdske obilježava se i dan bolesnika
Kad razmišljamo o bolesnicima i bolesti jedna od prvih asocijacija je ograničenost ili spriječenost da redovno i neometano činimo što bismo htjeli, da izvršavamo svoje svakodnevne obaveze i zadatke, da radimo, da budemo efikasni koliko bismo trebali biti i koliko jedna zdrava osoba jest. Prema svojem vlastitom iskustvu kada smo od nečega bolovali ili ako pitamo bilo koga tko je pogođen nekom bolešću prvo i osnovno za čime ljudi najviše žale je što ne mogu činiti što bi htjeli i koliko bi htjeli. Nadalje, ukoliko bolest potrajeljudi se često boje da će nekome biti na teret, tj. da od njih neće biti nikakve praktične koristi, nikakvog pridonošenja, već da će njihovo stanje samo zahtijevati pažnju i resurse, te da će drugima oduzimati vrijeme tako da ni oni neće moći zbog njih biti efikasni. Te strahove i brige osobito možemo zateći kod starijih ljudi, što je i logično, jer sa starošću zaista dolaze bolesti i smanjene mogućnosti da osoba bude efikasna i samostalna.
Unsplash
Prirodno je čovjeku da želi biti efikasan, na sliku Božju smo stvoreni, a Bog je Stvoritelj, Bog radi, održava, stvara, brine se za svijet, razvija… Zdrava je to želja u čovjeku i naravno da svatko od nas želi što bolje i kvalitetnije ispuniti svoje potencijale i ostvariti se, a bolest nas zaista u tome sprečava privremeno ili trajno. Bolest nije nešto što ikada trebamo željeti ili nešto što nam Bog želi, ali opet dopušta da se događa, ponekad kako bi iskazao nadmoć svoje ljubavi i naših mogućnosti pred preprekama, a ponekad da nam dođe do srca. Nama je važna efikasnost i dobro je kad smo efikasni, ali Bogu je od naše efikasnosti važnije naše srce. Strah koji imamo od bolesti i strah koji starije osobe izražavaju oko toga da će biti na teret drugima nije samo iz sućuti za potencijalom koji želimo ostvariti, taj strah često dolazi iz mentaliteta naše kulture gdje zaista efikasnost stavljamo ispred osobe. Zaista je lako u društvenom sustavu u kojem živimo osjetiti se teretom ako iz bilo kojeg razloga ne možemo dati ekonomski maksimum doprinosa, a još gore od takvog sustava je što smo mi sami najčešće prema sebi i prema drugima takvi. Kad se sve ugasi najčešće sebe još uvijek mjerimo prema tome koliko možemo svoje postojanje kvantificirati, koliko smo zaradili, koliko smo uložili, koliko smo skuhali, oprali, ispeglali, sagradili, kupili… Zdrava želja za napretkom i doprinosom često se izmiješa sa krivim mjerilima vrijednosti. Razmislimo li ponekad prema čemu to sebe mjerimo? Prema onome koliko smo srcem prisutni ili prema onome koliko smo učinili za opće funkcioniranje?
Unsplash
Često nas tek bolest može podsjetiti koliko vrijedi čovjek i to obično ne vlastita nego tuđa bolest. Zapitajmo se za bilo koga tko nam je drag bismo li radije da je uz nas, pa makar se morali i brinuti za njega svaki dan i makar ništa ne pridonosio kućanstvu i društvu ili bismo radije ostali bez te osobe? Što čini osobu vrijednom, efikasnost ili srce? Mogućnost da nešto učini ili činjenica da je s nama? Bolest zaista nije nešto što ikome želimo, ali ponekad nas upravo bolest može dovesti do toga da počnemo cijeniti srce i osobu i odnos bez pridodane vrijednosti. Ako počnemo tako razmišljati dosta je lako zaključiti da su nama bliske osobe važnije od onoga što i koliko one mogu učiniti. No, sjetimo se na vrijeme to primijeniti i na sebe, te vjerovati da smo i mi i naša prisutnost i raspoloživost našeg srca važniji od naše efikasnosti i onoga što i koliko možemo učiniti…