Predstojeća četvrta uskrsna nedjelja slavi se kao nedjelja Dobrog Pastira. Uz nedjelju Dobrog Pastira pred nas dolaze idilične i simpatične slike Isusa okruženog ovcama…
Iako su nam takve slike mahom drage, upitno je koliko o toj sintagmi zaista životno razmišljamo osim što nam pobuđuje djetinje osjećaje Božje brige za nas. Većina nas je uglavnom daleko od stočarstva i ovčarstva te o pastirskom životu, ponašanju i potrebama ovaca znamo uglavnom onoliko koliko smo pročitali ili vidjeli kroz medije. No u vrijeme kada je Isus za sebe rekao da je on Pastir Dobri, većina njegovih tadašnjih slušatelja i onih koji su zapisali i prenijeli njegove riječi puno je bolje razumjela o čemu Isus točno govori i zašto koristi baš te usporedbe. Duboko su razumjeli sve elemente odnosa pastira i ovaca kao i sve opasnosti loših ishoda do kojih je kod toga moglo doći.
Foto: Pexels
Isus je rekao: „Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom“ (Iv 10, 27). Često mislimo da se to odnosi samo na velike životne odluke i na općenito Božje vodstvo u životu, no realan život pastira i ovaca bio je svakodnevan i intenzivan. Ovce, da se ne bi izgubile ili upale u pogibelj morale su pastira slijediti svakodnevno i u svakom trenu. Također, prehrana ovaca, a time i njihova općenita dobrobit, ovisila je o onome što im je pastir bio u mogućnosti ponuditi. Isus kaže da će njegove ovce kroz njega pašu nalaziti i da će u izobilju živjeti (usp. Iv 10, 9-10). No slijedimo li mi glas svoga pastira na taj način? Odnosno, bolje je pitanje koga slijedimo i gdje se točno hranimo? Gdje uglavnom u svakodnevnom životu pasemo? Kome dopuštamo da nas hrani? Na koje pašnjake sami odlazimo ili kamo dopuštamo da budemo vođeni? Ne radi se tu samo o svjesnom odabiranju vodstva, životne filozofije ili religijskog usmjerenja, radi se često o puno suptilnijim elementima našeg života i djelovanja u našoj svakodnevici.
Foto: Pixabay
Čovjek nije samo fizičko biće, to je jasno i vjernicima i onima koji se ne osjećaju kao vjernici. Duhovni element u čovjeku je jak čemu god da ga pripisivali. Čovjek daleko više živi od duhovnih poticaja i sadržaja nego li od fizičkih, jer nakon zadovoljenog fizičkog minimuma viši procesi kod svake zdrave jedinke preuzimaju apsolutni prioritet i određuju naše ukupno stanje. Više nego na samo fizičko blagostanje i sigurnost, na tu vrstu ispaše i Isus misli kada koristi usporedbu sa pastirom i ovcama. Kao što ovce obitavaju na određenim pašnjacima gdje su okružene određenom vrstom hrane koju tamo neizbježno i konzumiraju, tako se i mi svakodnevno duhovno hranimo onime što nas okružuje, čime smo se dali okružiti, u smjeru kamo smo sami otišli, kamo smo odvedeni ili kamo smo se dali odvesti, a možda i kamo smo zalutali. Pitanje duhovne hrane i duhovnog okruženja važnije je za naše životne ishode, nego fizičko stanje i okruženje.
Foto: Pixabay
Nedavno smo obilježili Dan planeta zemlje, prilika je to da se češće i ozbiljnije pokuša skrenuti pozornost na važnost ekologije i ekološkog ponašanja. Prateći sve promjene u prirodi do kojih je zadnjih desetljeća došlo, upravo zbog ljudske nepažnje i neodgovornog ponašanja, malo tko bi rekao da da ekologija nije važna, bez obzira na naša realna ponašanja i mogućnosti da zaista sudjelujemo u očuvanju i zaštiti okoliša. Dosta je jasno da onečišćenje naše fizičke okoline na razne načine utječe negativno na nas, ostala bića i pojave u svijetu koji nas okružuje. Svi preferiramo netaknutu prirodu i raznolikost biljnog i životinjskog svijeta, no p. Zvjezdan Linić je u tom kontekstu govorio o ekologiji duha. Svima nam je jasna potreba očuvanja prirode od štetnih i nekorisnih stvari, no upitno je razumijemo li istu takvu duhovnu potrebu. Tome sukladno bitno je čime se duhovno okružujemo, gdje nalazimo pašu za svoj duh, čime se hranimo, svjesno ili nesvjesno. Bitno je čije poglede na svijet usvajamo te kakvi nam se zaključci i tumačenja situacija serviraju kroz filmove, serije, glazbu, video igre, društvene mreže i slične medije kojima učestalo izlažemo svoj duh. Koliko vremena dnevno, tjedno, mjesečno, godišnje provedemo hraneći svoj duh raznim sadržajima? Znamo da u prehrani tijela vrijedi „da smo ono čime se hranimo“ i to je jasno vidljivo, posljedice loše i nekvalitetne prehrane brzo su uočljive i teško se brišu, svatko tko je ikada pokušao ispraviti poremećaj tjelesne težine jasno zna težinu toga. Zašto onda često neselektivno dopuštamo svome duhu da odlazi na bilo kakve pašnjake, zašto slijedimo kojekakve pastire, često one koji se nameću kao pastiri a koji to zaista nisu sposobni biti i zašto tamo provodimo vrijeme? Zašto ne brinemo ili premalo brinemo o ekologiji svoga duha? Zašto premalo slušamo Dobrog Pastira, a više sve drugo što se nudi? Ako nam je do ekologije našeg unutarnjeg prostora tako malo stalo kako možemo ikad očekivati da ćemo biti dovoljno snažni da možemo kvalitetno brinuti o bilo kojem aspektu svijeta oko nas, počevši od ekologije pa dalje?