Nismo na ovome svijetu da kroz njega proletimo samo skupljajući bodove efikasnosti i izvršenih zadataka i postignuća, nego zato da već sada naučimo živjeti zajedno s Bogom.

Približavajući se Prazniku rada, a istovremeno i blagdanu svetog Josipa radnika u fokus nam dolazi rad. Rad nam je svima jako dobro poznat koncept, on podrazumijeva organizaciju, zadatke i predanost, kvalitetno korištenje vremena i resursa da bi se postigao zadovoljavajući rezultat. Rad često podrazumijeva i natjecanje, natjecanje s vremenom, učinkom, konkurencijom... Bez obzira na struku i životno stanje svi smo stalno nekako zaposleni i zauzeti radnim zadatcima; često sve što je pred nama pretvaramo u radni zadatak koji treba obaviti, a najčešće uopće nemamo vremena za sve što bismo trebali i htjeli učiniti. Ako bismo vidjeli nekoga da zastaje, odnosno da ne žuri što kvalitetnije iskoristiti vrijeme koje ima pred sobom te postići što više toga u što kraćem vremenu, vrlo brzo zapitali bismo se je li s tom osobom sve u redu, jer vrijeme leti i nitko nema vremena za gubljenje vremena. Gubljenje vremena jedna je od gorih konstatacija i optužbi koje možemo ubaciti na svoj ili tuđi račun.

Foto: Pexels

Taj pritisak u širem smislu proizlazi i iz toga što svi razumijemo da nam je vrijeme na ovome svijetu ograničeno, da je život zapravo kratak i da je vrijeme u kojem možemo nešto aktivno poduzeti još i kraće te se zato često postavlja pitanje pa i pritisak da to vrijeme kvalitetno iskoristimo, da nešto u životu postignemo i da ne gubimo vrijeme. Pitanje vremena koje nam je dano ozbiljno je pitanje, to dobro naslućujemo, i sam će nas Bog na kraju pitati o tome kako smo iskoristili vrijeme ovdje na zemlji (usp. Mt 25), ali događa se da u praksi često krivo gledamo na to pitanje. Pitanje vremena koje nam je dano u životnoj perspektivi, suprotno uvriježenom mišljenju i stavovima, zapravo nije kvantitativno pitanje nego kvalitativno.

Pitanje našeg vremena na Zemlji nije pitanje broja postignuća i izvršenih zadataka nego pitanje kvalitete nas kao bića, a bića se izriču prije svega putem odnosa. Na nama je da tijekom svog zemaljskog života postanemo što sličniji Bogu, ali ne kvantitativno, jer se s Bogom nije moguće natjecati u efikasnosti, nego kvalitativno, da postanemo više kao on, da naučimo na sve što postoji gledati u ljubavi poput njega, jer samo takvi možemo živjeti u Njegovom društvu u vječnosti. Naše vrijeme na ovome svijetu zaista jest ograničeno, vječnost se približava, imamo vrlo uzak raspon da se naučimo gledati na stvari ne ljudskim i zemaljskim, nego Božjim očima. Dakle, suprotno uobičajenom gledanju, vrijeme ne gubimo samo onda kada ne uspijevamo u dovoljno brzom roku obaviti što više obaveza i zadataka, nego prije svega onda kad sve što nam je darovano i sve s čime dolazimo u doticaj ne znamo ispravno primijetiti i vrednovati, a upravo nas naša utrka za što kvalitetnijim trošenjem vremena često grubo upravo od toga odvlači.

Foto: Pexels

Nismo na ovome svijetu da kroz njega proletimo samo skupljajući bodove efikasnosti i izvršenih zadataka i postignuća, nego zato da već sada naučimo živjeti zajedno s Bogom i primati od njega dobročinstva s pažnjom i zahvalnošću. Ovaj svijet sa svojom ukupnošću nama je darovan, ljudi su nam darovani, vrijeme nam je darovano, život nam je darovan, ništa od toga nije naše, usputno niti samopodrazumijevajuće, a mi se često ponašamo kao da jest pokušavajući postići svoju i tuđu vrijednost samo kroz ono što smo sami označili kao vlastiti uspjeh u izvršavanju zadataka i okretanja stvari, situacija pa i ljudi u svoju korist. Sveti Josip, kojega slavimo kao uzor radnika, nije postao svet zbog broja tesarskih radova koje je izvršio, niti zbog vremena koje je uložio u radne zadatke, pa čak ni zbog trajnosti i kvalitete njegovih djela – po tome nitko ne postaje svet – nego zbog toga što je znao prepoznati Boga u svojoj svakodnevici, zbog odnosa koji je imao prema Bogu, ljudima, životu i svijetu, zato može biti uzor i u radu. Sveti Ivan od Križa upozorava nas: „U predvečerje svog života bit ćeš pitan o ljubavi.“ O ljubavi, o odnosu, prema Bogu, svijetu i ljudima, čak i u najmanjim i naoko neznatnim stvarima, ne o postignućima. Nemojmo u tome gubiti vrijeme.