Htjeti ponekad ima negativnu konotaciju. Podsjeća nas na sebičnost, podsjeća nas na frustraciju, ta negativna konotacija može otići toliko daleko da je npr. budizam, cijela jedna religija i filozofija, htjenje/želje označila kao nešto negativno, nešto što nam samo stvara probleme u životu i čega je najbolje da se oslobodimo…
Duševni mir prema budizmu donosi tek oslobođenje od želja, od htjenja. I u tradicijskom kršćanstvu htjenje i želje uglavnom ne prođu baš najbolje, vlada sveopći stereotip da je najbolji i najefikasniji kršćanin onaj koji ništa ne želi za sebe, koji sve daje drugima, koji navodno uživa u patnji i oskudici i koji sebe svekoliko guši kako bi zadobio neku apstraktnu nagradu za to jednom nakon smrti, u raju. Tako suvremena kultura uglavnom vidi kršćanstvo, no to bi bio manji problem kada jedan dio vjernika ne bi također vjerovao nešto slično.
Foto: Pixabay
Htjeti nešto za sebe, htjeti nešto ostvariti smatra se skliskom temom, osobito u kontrastu sa svecima koji su na glasu kao askete i kao oni koji su sebe ponižavali i istrošili u službi tuđih htjenja i potreba. No cijeli takav sustav na temelju nekih vanjskih obilježja zanemaruje realnu sliku. Ispravno je prepoznati da želje i htjenje ponekad jesu izvor problema. Nerealna htjenja, frustracije koje dolaze nedostižnošću možda i nečega što nam je zaista potrebno, nesređene emocije i samoregulacija, nagoni i impulsi zaista realno mogu htjenje dovesti na loš glas. Ali naša sveopća potreba da težimo i stremimo naprijed da želimo živjeti, stvarati pa i postići, zapravo nije loša i zapravo je ono što je Božja slika u nama. Bog je stvoritelj, Bog je kreativan, Bog želi da bude. Bog želi da imamo i da želimo, samo je važno prepoznati da te želje i htjenja ne smiju vladati nad nama i ne smiju nam pobrkati prioritete.
Foto: Pixabay
Sveti Augustin, čiji spomendan smo proslavili 28. kolovoza, uz to što je bio biskup svakako je na glasu i kao filozof, imao je realnu želju za znanjem. Uza svoj kršćanski identitet i teološke spise koje je pisao imao je i druge interese i težnje. Kao filozofa silno ga je zanimalo pitanje vremena. Htio je saznati kako to da vrijeme postoji, na čemu ga temeljimo, što je vrijeme u svojoj biti, kako ga i zašto percipiramo i slično… što nije u svojoj biti od sržne važnosti za kršćanski moral i život nego je više znanstveno-filozofsko pitanje. U svojim 'Ispovijestima' jedan dio teksta posvećuje i osobnom promišljajnu o konceptu vremena, te se u molitvi obraća Bogu sa molbom da mu pomogne shvatiti rečenicom: „Gospodine, daj mi što ljubim, jer ja ljubim, a i to si mi ti dao.“ Ono što je važno primijetiti jest da sveti Augustin tu ispravno prepoznaje korijen stvari – važno je da ga i mi ispravno prepoznamo. Bog nas je stvorio znatiželjne, Bog nas je stvorio sa određenim talentima i interesima, ne postoji u nama ništa što nam Bog već u naprijed nije dao i omogućio, što nije u nas 'zasadio', osim grijeha i grešnih sklonosti.
Foto: Unsplash
Ne htjeti ništa ili ne htjeti ništa za sebe stoga nikako nije kršćanski koncept, niti način koji bi trebao biti a priori temelj sveopćeg kršćanskog iskustva. Ono što razlikuje kršćansko iskustvo prema htjenju od iskustava koja mogu odvesti u sebičnost, devijacije i lošu stranu htjenja, je što kršćanski nije biti navezan na svoja htjenja, kršćanski nije pretpostavljati svoja htjenja redoslijedom važnijim stvarima. Kršćanski je svakako htjeti jer Bog nas stvara kao aktivna bića i s nama želi ući u odnos kao s aktivnim bićima koja imaju svoju volju i želje. Svakako je kršćanski htjeti, ali i ta htjenja treba predati Bogu. Tako sveti Augustin zaključuje, Bog je u nas stavio težnje, htjenja i naklonosti, te nas jedini on može voditi ispravnim putem kroz njih. Slobodno, zajedno sa svetim Augustinom i uz njegov zagovor, iskreno porazgovarajmo s Bogom o svojim htjenjima i o njegovom planu za nas, jer tek iz iskrenog htjenja možemo i sebe dati za druge ako je potrebno.
