U nedjelju je spomendan Majke Terezije, jedne od najpoznatijih ličnosti 20. stoljeća i jedne od najpoznatijih svetica u novije vrijeme…
Teško da će se naći osoba koja ne zna za Majku Tereziju i koja nije barem okvirno upućena u njezino djelovanje, štoviše ona je dobitnica Nobelove nagrade za mir i brojnih drugih priznanja. Često se od ljudi kad se nađu pred velikim, nerješivim ili zahtjevnim, osobito socijalnim pitanjima, može čuti konstatacija ili uzdah 'pa nisam ja Majka Terezija' ili 'pa nisi ti Majka Terezija' implicirajući da je ona imala neku posebnu sposobnost ili barem odluku ubaciti se u takve situacije sa nadljudskim žarom. To je i istina ako promatramo i njezin životopis i duhovnost i poziv, zaista je na takav angažman bila pozvana i pratila ju je Božja milost, jer joj se ona otvorila. No, kako se otvoriti Božjoj milosti na taj način?
Wikipedia
Zanimljiva je izjava Majke Terezije kad su joj spočitali da to što ona skuplja siromahe, umiruće, gladne i napuštene po ulicama Calcutte i daje im minimalnu pomoć koju im je mogla pružiti, neće promijeniti svijet i velike nepravde koje se nastavljaju događati i neće spriječiti da svakog dana stotine drugih ljudi samo u tom gradu dolaze u ista bezizlazna stanja, te da se cijeli proces samo nastavlja ukrug ako ne i pogoršava. Na to im je Majka Terezija odgovorila da zna da neće spasiti svijet, ali da može barem malo pomoći tim konkretnim ljudima na koje naiđe. Ta izjava se možda čini usputna, možda kao neki eufemizam koji sami sebi govorimo pred velikim problemima, nihilisti bi rekli da je besmislena, ali upravo u toj izjavi, u tom stavu se krije tajna 'uspjeha' Majke Terezije.
Koliko puta nešto nismo niti započeli, jer smo racionalno mogli pretpostaviti da je problem prevelik da ga riješimo, da trud koji mi možemo uložiti nije ni blizu dovoljan da se uopće osjeti ikakav pomak? Koliko puta smo očajavali nad situacijom i opravdavali se višim silama koje su eto protiv nas i kako bismo mi vrlo rado učinili što god, samo da imamo pravu priliku? Zasigurno zvuči poznato, možda i opravdano. No, to je simptom opasne bolesti od koje boluje naše društvo. Opasne bolesti koja se zove 'učinak'. Suvremena ekonomija i raspored društva sve gleda kroz korist, ekonomsku računicu, ulaganja, omjer dobitaka i gubitaka… Iako možda privatno nismo ekonomisti i ne razumijemo u potpunosti te pojmove iz poslovnog svijeta, vrlo dobro ih intuitivno razumijemo, itekako smo djeca svog vremena. Ne isplati se pokretati nešto ako ne vidimo odmah svjetlu budućnost toga i po mogućnosti vlastiti uspjeh, priznanje i/ili slavu. Ne isplati se ulagati svoje snage i energiju ako znamo da ćemo vjerojatno više izgubiti nego što ćemo konkretno dobiti u nekoj valuti koja god ona bila. Možda nije financijska, možda je samo zadovoljstvo viđenim napretkom, priznanje za kvalitetno uložen trud, poboljšanje opće kvalitete života nama ili drugima i sl. Uvuklo se to među nas u sve pore našeg djelovanja, pa i one karitativne i vjerske, često i obiteljske i prijateljske.
Pexels
Do čega to dovodi? Do paradoksa. Dovodi do toga da očekujući velike rezultate, dobre prilike i prava ulaganja, propuštamo najčešće učiniti ono što nam je moguće i dostupno, a naizgled premalo i beznačajno. No, nekad je to beznačajno zapravo tek prvi korak koji treba učiniti i koji će dovesti do većih koraka, a nekad se uspjeh zapravo sastoji od mnoštva malih i 'beznačajnih' koraka. Majka Terezija čitav je život činila male i 'beznačajne' korake, čitav je život gledala samo u konkretne situacije koje su bile pred njom i tu je dopuštala Bogu da je upotrijebi i da joj da snagu i inspiraciju za dalje.
Unsplash
Često promatrajući velike ličnosti i njihove uspjehe gledamo samo u njihova postignuća, a propuštamo vidjeti način na koji su oni funkcionirali kako bi do tih uspjeha došli. Ni Majka Terezija ne bi danas bila sveta i poslovična 'Majka Terezija' da je usvojila drugačiji 'ne isplati se' mentalitet koji mi često danas posvajamo i usvajamo. Nekada za postići veliki uspjeh u svijetu nije potrebno razviti odličnu poslovnu ideju koja će donijeti mnogo novaca i spektakularno riješiti probleme velikog broja ljudi, nekad je potrebno s velikom ljubavlju činiti mala djela, neprestano. Problem je što to zahtijeva strpljivost i ustrajnost koju mi nažalost često nemamo, a na to nas i sam Bog upućuje, samo mi uvijek zaboravljamo: 'U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga.’' (Mt 25, 23b)