'Odlazeći odande, ugleda Isus čovjeka zvanog Matej gdje sjedi u carinarnici. I kaže mu: »Pođi za mnom!« On usta i pođe za njim.' Mt 9,9
Gledajući na Isusove pozive apostolima, a onda i nekim drugim svecima kroz povijest često se ne možemo oteti dojmu da je Bog radikalno i na neki poseban način zahvatio njihove živote, nakon čega su oni napustili sve što su prije radili i pošli za njim. Za mnoge svece koji su bili potrebni radikalnog obraćenja i promjene života to je i istina, no posljedično se događa da mi takvu situaciju u svom životu ili želimo i stalno očekujemo ili je se bojimo. Kao kakvi-takvi vjernici stalno priželjkujemo čuti Božji glas koji će nam jasno i nadnaravno objaviti što nam je činiti i nakon čega ćemo postati nekakvi super-vjernici kakvi do sada nismo bili. Drugi problem je što se iste situacije bojimo misleći da će nam Bog naprasno ući u našu ugodnost i u našu duhovnost skrojenu od nas samih po našoj mjeri i tražiti od nas nešto što možda ne želimo učiniti. Toliko gledamo u ovaj Božji nadnaravni dio poziva da zaboravljamo na dvije stvari.
Pexels
Prva je da samim time što smo kršteni i što smo makar i kakvi-takvi vjernici taj i točno takav isti poziv nam je stalno upućen od strane Boga. Potpuno jednako smo pozvani kao i Matej i drugi apostoli, Božji poziv i nama je izrečen, stalno se ponavlja i stalno stoji, pitanje je kako ćemo, kad ćemo i hoćemo li to shvatiti i na njega odgovoriti. Često se ponašamo upravo kao stariji sin u prispodobi o milosrdnom Ocu, zavidimo apostolima, svecima i drugim vjernicima koji bolje i kvalitetnije žive svoju vjeru od nas. Priželjkujemo si da 'što bi samo bilo kad bismo samo mi na taj način sreli Boga i bili pozvani', a propuštamo uvidjeti i shvatiti da već jesmo pozvani i da je samo na nama hoćemo li i kako taj poziv prihvatiti i početi živjeti. To nas dovodi do druge stvari koju najčešće zaboravljamo, a to je naš odgovor na poziv.
Često odgovor na poziv promatramo u crno-bijelim kategorijama, ili ćemo biti pozvani da zaista ostavimo sve i stupimo u neki asketski način života ili to nije to. Ne osjećamo se dovoljno pozvani ako to nije dovoljno holivudski spektakularno, no stvar je zapravo puno delikatnija od toga. Bogu ne treba nekoliko milijardi ljudi koji će ostaviti sve i živjeti asketski i monaški život, ali mu trebaju ljudi koji će Njemu prepustiti apsolutnu kontrolu nad svojim životom. 'Ustati i poći za njim' ne znači uvijek napustiti prijašnji stalež, način života, zaposlenje, prijatelje ili bilo što iz naše okoline osim ako je nešto od toga u svojoj biti iz nekog razloga problematično. Za sve ljude na svijetu 'ustati i poći za njim' znači prepustiti Bogu kontrolu nad svojim životom. Zapitajmo se kao vjernici činimo li to zaista? Nerijetko, osobito ako sebe smatramo 'dobrim vjernicima' živimo u uvjerenju da Bogu dopuštamo puno ili sve, ali često osobito 'dobri vjernici' zapadnu u zamku da se Bogu puno mole i da Bogu ne dopuštaju da čini u njihovom životu što god želi. Zapravo sami sebe postavljaju nadglednikom nad tim procesom, sami sebe postavljaju kontrolorom kvalitete. To proizlazi iz dobre želje, da ne bismo zastranili, važno je i biti budan, ali zapitajmo se u konačnici tko zapravo u našem životu i u našoj nutrini ima konačnu riječ, mi ili Bog?
Pexels
Proces obraćenja tolikih svetaca, pa i poziv svetog Mateja imao je krajnjeg uspjeha samo zato jer nije propitivao Božji poziv i Božju inicijativu, ustao je i pošao za njim. Njemu je dao da određuje što i kako će se dalje odvijati i odvijalo se dobro, neočekivano, onako kako on nikada sam ne bi učinio i dopustio, ali dobro. Poanta je da Bog bolje zna i bolje vidi od nas, a ponašamo li se mi uvijek tako ili ipak često vršimo kontrolu nad Božjim idejama i sami zaključujemo kada je dosta i što bi točno već bilo previše? Naša obraćenja su polovična i naši životi su polovični jer Bogu dajemo polovičnu kontrolu nad procesom. Sebi zadržavamo pravo prigovora i procjene sviđa li nam se nešto ili ne, što je dobro iz zemaljske perspektive, čini nas odgovornima, ali je li zaista potrebno i primjereno iz Božje perspektive? Trebamo li mi zaista Boga preispitivati, kontrolirati i za Bogom popravljati ili je to često iluzija kojom Bogu postavljamo ograničenja, svoj život držimo polovičnim, a posljedično za ishode krivimo sve, pa i Boga, samo ne naše skrivene stavove?