Poznata je izreka da je lakše voljeti čitavo čovječanstvo nego zaista voljeti svoga bližnjega. Lakše je imati dobre stavove i prioritete, nego se svega toga zaista i pridržavati... Preispitajmo se ove korizme... Počnimo od Valentinova
Ako pitamo ljude što im je najvažnije u životu, od većine ćemo vrlo brzo dobiti dosta slične odgovore. Bit će to često: obitelj, prijatelji, dobri odnosi, poštenje, ljubav… Svi ljudi dobre volje načelno su suglasni oko toga što je u životu najvažnije i slažu se da to nikako ne mogu biti materijalne vrijednosti niti sebične osobine. Shodno tome, i kao pojedinci i kao kolektiv, poprilično smo brzi u kritiziranju i osuđivanju onih za koje nam se čini da žive po lošem sustavu vrijednosti. No, često propuštamo ispitati poklapa li se to što govorimo i mislimo s onim kako se u zbilji i ponašamo. Istina je da stavovi koje zastupamo o tome što je u životu najvažnije kod mnogih nas u realnom i svakodnevnom životu često ne zažive onako kako bi trebali. A zašto je to tako?
Foto: Pixabay
Skloni smo misliti da je dovoljno da nam se osjećaji i misli poklapaju da bi naši stavovi bili potpuni i zato smo preplavljeni, osobito u suvremenoj kulturi sa poplavom iskazivanja osjećaja i mišljenja koji bi trebali biti ambasadori našeg ukupnog stava, a koje slabo ili nikako prate naše akcije. Razlog tomu leži u činjenici što se kvalitetni stavovi zapravo ne sastoje od samo osjećajne i misaone, nego i od ponašajne komponente. Opasnost od poplave sveopćeg slaganja i iskazivanja osjećaja i mišljenja u kojoj se često nalazimo u popodnevnim kavama s istomišljenicima i našim preferiranim kutcima interneta, sastoji se u tome da ono oko čega smo se tamo složili propuštamo pretočiti i u svoja djela. Naš um kao da je u stanju dovoljno se opiti idejom o tome da smo dovoljno dobri ljudi i da imamo dobre stavove i dobar redoslijed vrijednosti da zaboravimo provjeriti živimo li zaista ono što 'propovijedamo' ili čak da propustimo zapaziti da postoji razlika između teorije i prakse.
Naravno da se ne slažemo s lošim stavovima i naravno da svi podupiremo svaku dobru misao koja se odnosi na dobre prioritete u životu. No postavlja se pitanje ponašamo li se uistinu tako jer ponekad se čini da nam se „slika i ton“, nažalost, ne poklapaju. Možda rjeđe taj raskorak možemo primijetiti kod sebe, a možda nam, dok čitamo ovaj tekst, na um padaju mnogi ljudi koje bismo baš tako mogli opisati. I upravo je u tome poteškoća što smo skloni svoja vlastita ponašanja opravdati ili umanjiti te pripisati neizbježnim i izvanrednim stjecajima okolnosti dok smo druge skloniji gledati više kritički. Tako naša slika o nama samima u odnosu na ideal u našem umu može ostati netaknuta, dok istodobno naše ponašanje može progresivno pokazivati na sasvim drukčiju stvarnost. Ta nas urođena pristranost našeg uma u konačnici može, ako se ne kontrolira, itekako udaljiti od onoga što nazivamo svojim životnim prioritetima i što želimo živjeti kao prioritet.
Foto: Pexels
Živimo u društvu koje previše pozornosti pridaje samo osjećajima i mislima. Osjećaji jesu sastavni dio čovjekovog života i oni su svakako dobar i vrijedan suputnik, ali loš su vozač jer su nažalost slabovidni, a misli se za njima povlače. Jedan od očitih primjera između ostalog je i sekularno gledanje na spomen svetog Valentina koji danas slavimo. Čini nam se da ako smo stvorili „feel good“ atmosferu i pri tom se snažno oslonili na lijepe osjećaje i misli, da smo time iskazali svoj ukupni stav prema nekoj osobi i pokrili ukupnost onoga što ljubav u sebi sadržava. No, to je često veoma daleko od istine.
Za kvalitetan odnos prema drugome potrebno je mnogo više od osjećaja. Zato je i sama ljubav, i unutar i izvan romantične konotacije, ponajprije ukupan stav prema toj osobi, a nikako samo osjećaj praćen lijepim mislima. Ljubav se najviše i zapravo jedino realno iskazuje dugoročnim ponašanjem prema određenom „objektu“ koje je za njegovo istinsko dobro. Samo se postojano i dosljedno ponašanje, koje se podudara s definicijom tuđeg dobra, s pravom smije nazvati ljubavlju. Sve je ostalo prolaznog, djelomičnog ili upitnog karaktera. To vrijedi i za ostale vrijednosti koje zastupamo i oko kojih se često slažemo da su nam prioritet u životu ili da bi to trebale biti, ako ih uz emocije i lijepe misli koje imamo o određenoj vrijednosti ne prati i stabilno ponašanje u skladu s njima bez obzira na okolnosti tada nažalost imamo više problem nego stav.
Foto: Pixabay
Kako to spriječiti?
Danas se, mogli bismo reći slučajno, poklapaju Valentinovo i početak korizme. I premda se čini da te dvije stvarnosti u svjetovnom gledanju nemaju ništa zajedničko ili da su čak oprečne, upravo njihovo preklapanje u sebi krije mudrost. Korizma nije vrijeme tužnog uskraćivanja nečega što nam izaziva dobre osjećaje, to jest nečega što bismo inače željeli, niti je to vrijeme odrađivanja neke norme. Korizma je razdoblje u kojemu smo pozvani zastati i susresti se sobom u iskrenosti. Vrijeme korizme godišnja je prilika za „usklađivanje slike i tona“ i vrijeme u kojem se trebamo prije svega zapitati o svojim prioritetima u životu, ali ne tako da samo utvrdimo i potvrđujemo da smo dobri ljudi s dobrim stavovima, nego da zaista provjerimo odgovara li ono što govorimo i mislimo onome kako naš praktični život izgleda. A to nije lagan zadatak. Poznata je izreka da je lakše voljeti čitavo čovječanstvo nego zaista voljeti svoga bližnjega. Lakše je imati dobre stavove i prioritete, nego se svega toga zaista i pridržavati u konkretnom i svakodnevnom životu. Preispitajmo se ove korizme. Počnimo od Valentinova.