Danas, 2. kolovoza slavi se blagdan Gospe od Anđela, vrlo važan blagdan u franjevačkom kalendaru, ali i za cijelu Crkvu, jer na taj dan Crkva udjeljuje potpuni oprost onima koji ispune osnovne propisane uvjete
Korijeni povezanosti tog blagdana sa potpunim oprostom sežu još u život samog svetog Franje. Svetog Franju su dugo mučile napasti osjećaja krivnje, osjećao se kao da se njegovi grijesi ne mogu oprostiti i kao da ga zauvijek pritišću. Tek nakon duge borbe s tim napastima u crkvici Gospe od Anđela u Asizu sveti Franjo je osjetio oslobođenje od muke tog osjećaja i svu puninu radosti i slobode potpunog oprosta. To iskustvo je za njega bilo tako snažno da je od pape tražio da omogući svakome tko pohodi tu crkvicu da dobije potpuni oprost i priliku da osjeti ono što je i on sam osjetio. Do dana današnjeg tko god pohodi crkvu Gospe od Anđela u Asizu u bilo koje doba godine može primiti potpuni oprost, a na sam blagdan Gospe od Anđela potpuni oprost je moguće dobiti i u svakoj franjevačkoj i župnoj crkvi. No odakle napasti osjećaj krivnje?
Pexels
Čovjek kao biće koje je sposobno uvidjeti razliku između dobra i zla, a čiji odabiri nisu nikad vrijednosno neutralni, nužno se odlučuje u svojim akcijama za dobro ili za zlo. Nadalje, čovjek je posljedično sposoban razumjeti što je to odgovornost i što je to grijeh, što je povreda reda stvari i vrijednosti. Tu povredu, tu odgovornost, sam grijeh nužno prati osjećaj krivnje kao objektivna činjenica. Odgovorni smo. Krivi smo. No krivnja koliko god bila realan koncept i često oznaka zdrave savjesti, zapravo sama po sebi nije koncept koji dolazi od Boga i koji Bog podržava. Ona je posljedica, ali ne i stanje u kojem Bog želi da budemo i da ostajemo.
Pexels
Sam Isus kaže da nije došao suditi svijetu nego svijet spasiti (Iv 3,17), te u više navrata to djelima i riječima potvrđuje i Đavla naziva Tužiteljem. No, uza sve to mi smo često skloni i Boga doživljavati kao strogog suca, te sami sebi potpisivati presude i izvršavati ih. Teško nam je shvatiti Boga kao svemogućeg, sveznajućeg i savršenog, te u odnosu na Njega ne osjećati se neadekvatno. Takav stav nerijetko još uvijek vidimo u pučkim pobožnostima i stavovima starijih vjernika, kao da smo uvijek pred Bogom nešto krivi. Uistinu u odnosu na Boga smo uvijek nedostojni, ali Bog nas iz takvog stanja podiže i uzdiže na dostojanstvo svoje djece, Bog gleda preko naše nedostojnosti i krivnje, preko naše nesavršenosti jer nas voli, a ljubav sve pokriva (1 Kor 13, 7a). Važno je naglasiti tu razliku između nesavršenosti pred Bogom i samookrivljavanja, između poticaja na obraćenje i zarobljavanja u vječitom osjećaju krivnje.
Pexels
Bog je u svojoj biti Istina i približavanjem Bogu zaista saznajemo istinu o sebi. Istina o nama često je bolna. Približavanjem Bogu ćemo saznati da naše dosadašnje akcije i stavovi nisu bili najbolji, da smo sebi i drugima radili štetu, da je mnogo toga što smo uobičavali činiti zapravo grijeh, da zaslužujemo kaznu i da jesmo krivi. No, razlika između istine o nama koju nam Bog objavljuje i osjećaja krivnje u koju nas Tužitelj braće želi zarobiti drastična je. Krivnja koja ne dolazi od Boga destruktivna je, pa makar bila utemeljena na objektivnim činjenicama, te nas želi poniziti i zauvijek zadržati u tom stanju, želi nas uvjeriti da nema izlaza i da smo općeniti promašaj, da za nas nema budućnosti. Jesmo li svjesni da to nisu Božji stavovi? A koliko često se ulovimo upravo u takva stanja? Jako puno ljudi živi zarobljeno takvim mehanizmima krivnje čak ih pripisujući vjerskim osjećajima, jako puno ljudi nakon pogrešaka ima poriv ostati u tom stanju i pristati na osudu, jako puno ljudi se nakon pogreške i uslijed pritisaka okreće protiv sebe i pridružuje vječitoj osudi, čak i nakon što smo konkretne grijehe ispovjedili.
Pexels
Primjer svetog Franje i tolikih drugih svetaca svjedoči nam da takva stanja nisu ispravna, da se radi o podloj napasti na koju često nasjedamo. Propuštamo uvidjeti da je Božja pedagogija drugačija. Isus se u evanđeljima susreće s velikim grešnicima koji su za mnogo toga bili krivi i otvara im oči za njihove prijestupe, za njihove krivo usmjerene živote, za njihove grijehe. No, rezultat spoznaje svoje slabosti u susretu s Isusom nije osuda već poticaj za akcijom, za promjenom, za drugačijim načinom života od dosadašnjeg. Matej carinik u susretu s Isusom nije pao u očaj već je odlučio radikalno drugačije živjeti, Zakej nije ostao zarobljen spoznajom da je loše činio do sad, već je odlučio ispraviti zlo koje je učinio. Kada nam Bog otvara oči on nam ne ukazuje samo na ono što je u našem životu krivo i nedostojno, već i na načine kako se iz toga možemo izdići. Budimo oprezni pred zamkama zloga koje nas žele zauvijek zarobiti osjećajem krivnje. Neka nam za to bude poticaj današnji blagdan Gospe od Anđela koji slavi potpuni oprost i novost života koju nam Bog nudi.