Proslavili smo Uskrs. Uskrs je poput drugih velikih blagdana i svega što ih okružuje prepun pobožnosti, gesta i običaja, ponekad čak do te mjere da ako nešto od toga ne ispunimo ili propustimo možemo se zapitati je li se taj blagdan u našem umu i shvaćanju uopće dogodio
Isto ponekad vrijedi i za neke druge navike vezane uz blagdane. Često se pitamo – ako nema određene hrane, određenog rituala ili određenih gostiju, možemo li zaista reći da smo proslavili taj blagdan? Iako su običaji, tradicije i ustaljeni načini izvršavanja neke pobožnosti ili davanja počasti određenoj istini dobra i stvar vrijedna čuvanja, važno je zapitati se o pravom stanju naše duhovnosti ispod tog površinskog sloja.
Foto: Pixabay
Sam Isus direktno upitan o običajima religijske prakse ne pokazuje se kao samo još jedan od onih koji tvrde da je njihovo viđenje prakse i običaja najispravnije nego upućuje na to da 'dolazi čas – sada je! – kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini jer takve upravo klanjatelje traži Otac.' (Iv 4, 23). Time Isus upućuje na znatno drugačiju stvarnost običaja, blagdana i pobožnosti od one kakvu možda mi ponekad odražavamo, osobito prema van. Važno je biti svjestan da iako se kršćanstvo sa svojom tradicijom, liturgijom, mnoštvom običaja i blagdana često doživljava upravo kao još jedan vrlo razgranat sustav vjerskih obaveza u mnoštvu drugih sustava i religija, bit kršćanstva ustvari nije u ispunjavanju normi.
Foto: Pixabay
Kršćanin zapravo ne bi trebao robovati običajima čak i ako su oni vezani uz istine naše vjere, čak i ako su pobožni. Kršćaninu, u skladu s Isusovom uputom, nije bitno samo da je nešto izvršeno i kako je točno izvršeno, važnije je s kakvim raspoloženjem srca je izvršeno. Važnije je i malo izvanjskog sa ispravnom namjerom, nego mnogo bez razumijevanja i ispravnog raspoloženja srca. Kršćanstvo je živjelo u oskudnim uvjetima, u ograničavanjima i u progonstvima, čak više i kvalitetnije nego u uvjetima obilja i običaja. Iskreno kršćanstvo je stanje srca i ne živi od običaja, iako se mnogi upravo boje da bi nestanak običaja mogao dovesti do izumiranja kršćanstva, no put je obrnut, prvo izumre kršćanstvo, a zatim i njegovi običaji. Do izumiranja kršćanstva zapravo dovodi nerazumijevanje njegove dublje biti i slijepo slijeđenje običaja od strane samih kršćana. Kršćanstvo ne mora izumrijeti statistički i običajno da bi izumrlo u praksi, to nam je valjda jasno gledajući veliki broj kršćana koji održavaju razne običaje, ali ne održavaju kršćanski mentalitet.
Foto: Pixabay
Kršćanstvo, kako bi bilo relevantno u svijetu i kako ne bi postalo samo još jedan u nizu svjetskih folklora, ne može se i ne smije svesti na obično religiozno ponašanje – ponašanje koje uključuje ispunjavanje određene radnje ili prakse u odnosu na pretpostavljanje postojanja božanskog ili nadnaravnog. Bog nas u Kristu osobito poziva na osobni odnos s njim. Isusova muka, smrt i uskrsnuće nisu samo folklor koji slavimo u odnosu na Boga i njegovo proživljavanje nego duboka poruka i poziv za naš osobni život. Običaj da bi imao neku težinu i relevantnost mora biti duboko shvaćen i duboko proživljen, mora drugima biti približen i prikazan u svojoj unutarnjoj formi, a ne samo u vanjskoj. Nije bitno koliko nas je bilo na nekoj pobožnosti ili običaju, bitno je koliko ljudi je zaista razumjelo i sudjelovalo u biti tog događaja, nije bitno da se samo nešto događa i da je nama pritom ugodno, važno je da se ljude uvodi u misterij. Isus spominje dvojicu ili trojicu koji su skupljeni u njegovo ime, možemo se zapitati ima li ponekad na vjerskim skupovima barem dvojica ili trojica koji su se skupili u Božje ime, a ne u svoje, želeći nešto Bogu dati i dopuštajući da ih Bog na neki način kroz to iskustvo promjeni, a ne tražeći samo nešto za sebe i za ispunjenje norme.
Foto: Pixabay
Više nego samo religiozan, važno je biti duhovan. Duhovnost je ulaženje u osobni odnos s nadnaravnim ili božanskim. Nije teško biti religiozan, čovjek intuitivno naginje religioznom i spontano stvara običaje. Razlika između religioznosti i duhovnosti često nije u sadržaju vjerovanja nego u razumijevanju odnosa između nas i Boga. Moguće je i kršćansku poruku shvaćati na poganske načine, jer čin poganstva također nije toliko u sadržaju koliko u odnosu. Važno je stoga i u obilju blagdana i običaja biti budan u svom vjerskom životu i nastojanju, jer kršćanstvo u svojoj biti na svijet uvijek donosi novost, a ne reciklažu već ustaljenih principa. Najviše nam o tome govori i samo Isusovo uskrsnuće pa onda posljedično i blagdan Uskrsa. Shvatiti bilo koji običaj, blagdan ili duhovnost samo kroz naša prirodna religiozna nagnuća i zadovoljavanje običaja, propuštanje je poante i prilike za tu novost i sve ono što nam evanđelje u svojoj punini kao nova i radosna vijest može i želi dati te od nas učiniti.