Srpanj je mjesec koji je na poseban način posvećen Predragocjenoj Krvi Kristovoj. Prilika je to da malo dublje razmislimo o značaju koji Isusova muka i smrt imaju za nas...
U vrijeme korizme i Uskrsa svakako smo pozvani dublje razmišljati o Isusovoj muci i smrti, ali u vrijeme korizme najčešće je naglasak na osobnom obraćenju, na odricanju, na rastu u pobožnosti, na hodu prema Uskrsu. Korizma je vrijeme priprave za Uskrs, a vazmeno trodnevlje najčešće tako brzo prođe i usmjereno je k blagdanu Uskrsa, bar u našim svakodnevnim životima i doživljavanjima, tako da vjerojatno većina ljudi ne stigne dublje promišljati o svim važnim elementima. Srpanj je dovoljno opušten mjesec da se možemo ponovno vratiti važnim temama.
Foto: Pixabay
Kristovo tijelo i krv važan su element osobito katoličke pobožnosti i liturgije. Na svakoj misi susrećemo se s Kristovim tijelom i krvlju i iako se često naglašava važnost i mise i pričesti i sakramenta euharistije, ipak se može dogoditi da ono što znamo i razumijemo i cijenimo i poštujemo ipak na neki način možemo početi smatrati kao sveprisutno, samorazumljivo i svakodnevno, ne iz namjernog nepoštovanja, već iz žurbe života i upadanja u rutinu. Zato nam Crkva ponovljeno daje naglašena vremena, da odvojimo vremena i da se ponovno prisjetimo važnosti otajstava kojima smo okruženi.
Foto: Unsplash
Često na Kristovo tijelo i krv gledamo samo kao na uzvišeni Božji dar, što ono svakako jest, ali postoji opasnost da u takvom gledanju i iskazivanju časti i strahopoštovanja propustimo zapravo prvotnu poantu s kojom nam se Bog uopće daruje na taj način, a to je da nam bude blizak i dostupan. Bog dolazi u naše okvire, u naše termine, postaje ono što smo mi, uzima na sebe ono što je nama temelj života – tijelo po kojem uopće postojimo kao živa bića u ovome svijetu i krv koja to tijelo održava na životu. Bog odabire imati tijelo i krv, to ga čini ranjivim i pokazao nam je koliko ga je to učinilo ranjivim, ranjivim do boli, do smrti. Isto tako, taj Bog i nakon što je pobijedio smrt i uzeo proslavljeno tijelo, još uvijek nam se odlučuje svakodnevno davati kao tijelo i krv, još uvijek nam se daje u ruke, u posjed, još uvijek ostaje ranjiv pred nama, još uvijek ostaje izložen, još uvijek se možemo prema tom Tijelu i Krvi na različite načine neadekvatno odnositi i loše postupati, kao što se i događa.
Foto: Unsplash
To su činjenice vrijedne klanjanja, ali još više i važnije od klanjanja je razumijevanje i korištenje tih činjenica u našem svakodnevnom životu. Nije Bog došao na zemlju niti u tijelu, niti u euharistiji zato da bismo mu se klanjali. I predslovlje u misi naglašava da njemu naša hvala nije potrebna. Nije došao radi sebe, došao je, dolazi i prisutan je radi nas, da bismo mi time nešto zadobili, ne samo svijest o njegovoj veličini i našoj potrebi da ga častimo, štujemo, uzvisujemo i iskazujemo poštovanje, već da bismo zadobili sigurnost o tome kakav je On i što točno od nas želi. A što želi od nas? Jedan američki svećenik sažeo je to u jednu vrlo jasnu rečenicu: „Isus nam pokazuje svoje rane da se mi ne bismo bojali pokazati njemu svoje. “Ono što Bog prvenstveno želi od nas jest da mu se približimo. Naš je ljudski instinkt uvijek da se prije toga uredimo, da dođemo u što boljoj verziji, da budemo prezentabilni prema ljudima i osobito prema Bogu, ali ta potreba nam u dolasku pred Boga ne čini dobro.
Foto: Pixabay
Od Boga smo uvijek prvenstveno potrebni izlječenja jer život na zemlji je na različite načine grub, a da bismo izlječenje mogli zadobiti, važno je da bez straha i u potpunosti pokažemo svoje rane, svoja krvarenja, svoje rezultate padova i upravo zbog toga nam je važna Kristova Krv. Ne samo da nas opere, što ona jedina u potpunosti i čini, nego da nas uvjeri kako je u redu u potpunosti prići i ako smo ranjeni. Bog je dopustio da sam bude ranjen i da vječno nosi znakove tih rana kako bi nam poslao poruku da su i naše rane i nesavršenosti nešto što je voljan prihvatiti i preobraziti ako mu dopustimo. Bog ne želi da ostanemo daleko od njegovih rana i da se njegovoj žrtvi samo divimo. „Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok…“ (Iv 20, 27a), poručuje apostolu Tomi, kojeg isto slavimo početkom srpnja. Stavi ruku u moj bok, u moju ranu „…i ne budi nevjeran, nego vjeran“ (Iv 20, 27b). To nije zapovijed Tomi da promijeni ponašanje, kako je često doživljavamo. To je konstatacija, formula izlječenja, rezultat susreta. Samo iskren doticaj naših nesavršenosti, naših boli i nerazumijevanja, razočaranja, zatvorenosti i naših rana s Isusovim ranama čini od nas prave vjernike i slobodne ljude, ništa drugo. A ako odbijemo pokazati Isusu svoje rane, uskraćujemo si život, izlječenje i slobodu. Zato je važno ispravno razumjeti i častiti Krv Kristovu.