Sveti Toma Akvinski rekao je: 'Vjera je čin razuma koji na zapovijed volje, koju pokreće Bog milošću, daje pristanak božanskoj istini.'
Sveti Toma Akvinski iznimno je puno doprinio razvoju i definiciji teološke misli, mnogo toga je sistematizirao i izrekao što nam olakšava razumijevanje mnogih pojmova. Kada govori o vjeri, vidimo da se sveti Toma Akvinski snažno oslanja na milost, to nam daje povoda da se općenito malo više zapitamo o milosti.
unsplash
Milost je nešto što se u vjeri puno spominje no upitno je ponekad koliko zaista razumijemo milost i kako se prema njoj odnosimo. Milost se definira kao nezasluženi Božji dar. Kada promatramo samu definiciju milosti kao nezasluženog Božjeg dara taj nam koncept zvuči prilično dalek, jer svi mi načelno znamo da smo sve što imamo dobili od Boga i da ništa zapravo nismo zaslužili. Tu će činjenicu brzo ponoviti gotovo svaki vjernik, ali živimo li tako da u svakom trenutku računamo s Božjom milošću? Često milost doživljavamo kao nešto apstraktno i nama daleko, nešto iz katekizma, što se podrazumijeva samo općenito. No, u svom praktičnom i svakodnevnom životu na stvari gledamo drugačije, makar nesvjesno. Često se možemo uhvatiti kako s Bogom na dnevnoj bazi pokušavamo ući u neke odnose dobivanja zasluga te se često pokušavamo dokazati i sami nešto izvesti. To je tako, jer se naš ljudski mentalitet zaista ne može do kraja osloboditi zemaljskih principa trgovine, razmjene, naoko pravde i dokazivanja vrijednosti. Božja logika punine, besplatnosti i bezmjernosti, raspoloživosti i potpore je nešto što nam u konačnici stalno nekako izmiče potpunom shvaćanju i na što se stalno moramo podsjećati, ako želimo ispravno živjeti i ako ne želimo da nam se u duhovnost uvuku trgovački principi koji su tako naravni i mnoge naravne religije ih imaju u sebi.
Govor o milosti delikatan je govor, te s obzirom na naše tendencije i nesigurnosti stalno zahtjeva re-kalibraciju u odnosu na to tko smo mi, a tko je Bog u našem odnosu s Njim. U praksi tako često nailazimo na vjernike koji umanjuju ili svoju ili Božju ulogu u cijeloj stvari, a niti jedno od toga ne donosi duhovno dobro. Naravno da, vidljivo i iz definicije svetog Tome, vjera, pa onda i sve drugo u životu, nikako nisu samo pasivni efekti Božje milosti u kojima mi nemamo baš nikakvu ulogu, daleko od toga. Vjera, a i sve ostalo, je čin kaže sveti Toma, čin koji mi činimo razumom i voljom, a to su bitno osobne odrednice bića i zahtijevaju akciju i trud. No bez milosti, bez Božjeg poticaja, naš razum i volja ne bi nikad sami po sebi bili dovoljni da održe taj sustav i taj pokret sve ako bi ga i htjeli. To ne vrijedi samo kad se govori o vjeri, općenito vidimo da nam je teško ustrajati u dobru i da nam puno toga životnog unutar nas samih, a osobito izvan nas izmiče kontroli.
unsplash
Oslobađajući odnos prema milosti, a i prema životu općenito, je taj da razumijemo svoju odgovornost u cijeloj stvari i Božji poziv na sudjelovanje i suradnju. Tome služe i razum i volja koji se moraju u potpunosti i aktivno angažirati da bismo bili cjeloviti i samostalni, ali važno je znati sljedeće u ukupnom poretku: i da sve napravimo savršeno svojim umom i voljom, da nikakav propust ne učinimo i da na sve kvalitetno mislimo i oko svega se na najbolji način trudimo, to još uvijek nikada i nikako ne bi bilo dovoljno. Potrebna je Božja milost! Nije to pesimistična izjava, to je oslobađajuća izjava. Sav naš trud nije dovoljan, potrebno je još nešto više da bi stvari zaista funkcionirale, jer toliko je toga iznad nas, ograničena smo bića u odnosu na ukupan svijet i na drugoga, čak i u svom najboljem izdanju. Ta spoznaja i takvo postavljanje stvari u svjetlu Božje milosti skida pritisak sa nas i frustraciju da smo krajnji odgovorni faktor za sve što se događa. Nismo i nikada ne možemo biti, jer Bog je taj krajnji i odgovorni faktor koji sve čini novo i cjelovito, koji potiče, koji popravlja, koji stavlja stvari na svoje mjesto, koji čini ono što je našem trudu i brizi nemoguće, koji u konačnici kaže da želi djelovati i biti na našoj strani. To je poanta i način djelovanja milosti, mi smo oni koji trebaju uložiti svoju volju i svoj razum na raspolaganje za dobro, nismo krajnji izvršitelji, Bog čini da se dobro dogodi, a mi ga samo moramo pustiti u svaku situaciju u kojoj se nalazimo. Ili skroz pojednostavljeno u odnosu na to tko smo mi, a tko je Bog u našem odnosu: trebamo zaista biti djeca i dopustiti Bogu da bude Otac. Previše pokušavamo u odnosu s Bogom biti odrasli i parirati mu ili ga impresionirati svojim sposobnostima, dok je važnije da mu priznamo prvenstvo, inicijativu i vlast, prvenstveno u dobru, a onda i u svemu ostalome. To znači razumjeti i ispravno vrednovati Božju milost.