Bog čovjeka od početka uzima kao suradnika i kao onoga tko može utjecati na ovaj svijet, druge ljude i procese koji se odvijaju, i od kojega se očekuje da tako utječe...
Velik broj ljudi donosi novogodišnje odluke kojima najčešće želi na neki način utjecati na sebe, svoj život ili neke okolnosti koje ga okružuju. Najčešće su novogodišnje odluke usmjerene tako da nama i/ili onima oko nas donose neko dobro jer si prvenstveno dobro želimo. Rezultat je to činjenice da jasno vidimo da mnogo toga u nama ili oko nas treba promijeniti, a vrijeme prelaska iz stare u novu godinu čini se kao neki prirodan poticaj da pokušamo nekako utjecati na sebe i svoju okolinu i donijeti neku realnu promjenu za budućnost. Novogodišnje želje i odluke samo su jedan, najviše spominjani, trenutak u životu kada pokušavamo djelovati kao oni koji imaju utjecaja, a rezultat mnogih, ne samo novogodišnjih, želja i odluka u životu često nas može dovesti do toga da već imamo nekakav stav o tome koliko općenito imamo utjecaja u odlučivanju u odnosu na nas, na okolnosti i na druge ljude.
Foto: Pixabay
Često se dogodi da naše novogodišnje odluke, a i druge odluke i želje, iz raznih razloga ne zažive što nas može otjerati u frustraciju i depresiju jer stječemo dojam da je naša moć nad nama i nad situacijama u kojima se nalazimo jako mala ili, pak, da je uopće nemamo, a osobito u odnosu na zbivanja u široj okolini i u svijetu. Često se u tom kontekstu spominje i koncept Božje volje koja se također doživljava kao sila koja djeluje iznad nas i usprkos nama, a često se koristi i kao objašnjenje za sve ono što se odvilo suprotno našoj volji, odlukama i željama, a ponekad i kao opravdanje za loš i nepovoljan tijek događaja. Iako takav način razmišljanja možemo razumjeti kao mehanizam kojim si čovjek ponekad pokušava objasniti kaotičnost svijeta i svoju malenost u svijetu i u odnosu na procese koji ga nadilaze, takvo je razmišljanje rijetko kad u skladu s kršćanskim razumijevanjem Božje volje, dinamike svijeta i čovjekova sudjelovanja u njoj.
Foto: Pixabay
Bog nije čovjeka stvorio kao nekoga tko je pasivan, tko ima vrlo ograničenu mogućnost djelovanja i tko se samo uklapa u mehanizme sila većih od njega koje može jedino prihvatiti za vlastito dobro. Čovjeka se itekako pita, svakoga se od nas osobno pita o nama, o drugima, o svijetu. Tome i služi molitva kao razgovor s Bogom i kao poziv u aktivan odnos s Bogom kako bismo izrazili što želimo, za što se mi odlučujemo i kako bi nam Bog ponudio svoju pomoć da dobre želje koje su u skladu s njegovom voljom potpomogne svojom silom, a njegova volja jest dobro nas, naših bližnjih i ovoga svijeta. Već iz knjige Postanka saznajemo da nas Bog stvara kao suradnike, da Bog čovjeka od početka uzima kao suradnika i kao onoga koji ne samo može utjecati na ovaj svijet, druge ljude i procese koji se odvijaju, nego od koga se to i očekuje. Taj govor nije samo općenit nego i individualan, ništa u Božjem govoru nije nikada samo općenito nego se na svakog pojedinog čovjeka koji je ikada postojao i koji će ikada postojati individualno odnosi i dotiče ga. Istina je da čovjek mnogo toga ne može sam provesti u djelo sve ako dobro i odluči, a odlučiti zaista može, te da Bog poštuje, čeka i cijeni naše odluke ako su u skladu s dobrom bez obzira na okolnosti.
Foto: Pixabay
Često zanemarujemo svoju moć odlučivanja i sudjelovanja, Isusova rečenica „Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu.“ (Mt 18, 18) nije nešto što je upućeno samo na sakrament ispovijedi već je dio šireg Isusova govora o Crkvi, a nitko od nas nije zanemariv ni nebitan dio Crkve, jer Bog tako ne gleda na Crkvu, Bog tako ne gleda na svijet. Iz Isusovih riječi jasno je da nas se individualno pita, pita nas se i o sudbini drugih ljudi oko nas, o sudbini onih koji su nam važni, onih koji su nas povrijedili. Mi sudjelujemo u ukupnoj sudbini svijeta, a sve je više evidentno da sudjelujemo i u ukupnoj sudbini prirode na koju utječemo. Čovjek, koliko god se to ponekad činilo na svim razinama, ni na jednoj razini nije nebitan i zanemariv faktor, zato smo i upozoreni da i u malome trebamo biti vjerni. Možda nećemo direktno i vidljivo odlučivati o velikim koracima cijelog svijeta, ali svakako i o njima odlučujemo pred Bogom, svakako Boga zanima i naš stav i mišljenje, naše nastojanje, naša odluka. Mnogo može žarka molitva pravednika, napominje sama Riječ Božja (Jak 5, 16). Nije li vrijeme da odlučimo vjerovati Božjoj riječi o nama?