“Kad vam otmu sve, ostat će vam dvije ruke. Sklopite ih na molitvu pa ćete tada biti najjači.“
Ta rečenica je možda najpoznatiji citat blaženog Alojzija Stepinca, te se često koristi i susreće, osobito u vjerničkim krugovima. Rečenica je to puna istine, osobito iz iskustva čovjeka poput blaženog kardinala Stepinca kojemu je zaista sve, pa i osobna sloboda i na kraju život, bilo oduzeto. Iz iskustva čovjeka koji se borio sa opasnim i moćnim sustavom i neprijateljem koji je zaista u ono vrijeme imao moć oduzeti sve osim unutarnje slobodne volje. Također, rečenica je to puna utjehe i ohrabrenja, jer nas vraća na važnost i moć molitve, skreće nam pozornost na to gdje leži snaga i duhovna jakost, ali treba biti oprezan da se njezino usmjerenje krivo ne shvati. Poznato je naime da dosta veliki broj vjernika, a nekad čak i onih koji sebe ne smatraju vjernicima, molitvu koriste tek kao zadnje rješenje i zadnju opciju. Kao da imamo poriv ili osjećaj da prvo trebamo iscrpiti sve druge mogućnosti, svoje i tuđe, a tek ako ništa od toga ‘ne upali’ onda se treba uteći molitvi kao jedinom preostalom rješenju. Međutim tako ne funkcioniraju stvari u duhovnosti i to nije način na koji treba shvaćati riječi blaženog Alojzija.
Foto: Pexels
Često se takav mentalitet može vidjeti i izvan direktnih poveznica sa navedenom rečenicom. Često u teškim i bezizlaznim situacijama ili nakon što je napravljeno sve što se s ljudske strane dalo učiniti čujemo uputu i konstataciju da nam sad „još samo preostaje moliti“. To nije loša uputa niti konstatacija jer dužni smo uključiti i pokušati sve što znamo. Mnoge stvari nas nadilaze i izmiču nam kontroli i zaista pred nekim situacijama pomoć možemo i trebamo tražiti jedino u molitvi, ali opet se postavlja pitanje redoslijeda. Molitva nije neki joker ili as iz rukava kojeg vadimo tek kada vidimo da druge metode ne donose očekivane rezultate. Molitva i Božja pomoć nije niti nešto što smo „zaslužili“ koristiti tek nakon što smo se dovoljno izmučili drugim metodama i pokušajima utemeljenim na vlastitim snagama. To nije vjernički pristup, to nije način na koji Bog želi s nama surađivati. Tako nije niti blaženi Alojzije Stepinac mislio.
Foto: Pexels
Molitva zapravo treba biti nešto što nas stalno prati, nešto što procesu prethodi, što u procesu sudjeluje i što na kraju ponekad jedino preostaje kada dođemo do faze da je sve ljudsko došlo do svojih granica. Molitva je u stvari ono jedino što može prijeći tu granicu, jedino što ima efekta i izvan naših mogućnosti. Molitva je zapravo prepuštanje vodstva i kontrole Bogu, a Bog je moćniji od svih okolnosti, prirodnih zakonitosti, sila zla i ljudskih namjera. Bog nam uvijek želi pomoći pa sve ako ga i u ‘zadnji čas’ zamolimo, sve ako njemu idemo i zadnjemu nakon što smo sve drugo svoje pokušali.
Foto: Matea Režek
No, snaga molitve o kojoj blaženi kardinal Stepinac govori ne proizlazi samo iz činjenice da smo se u nekom trenu sjetili moliti za određenu situaciju. Snaga molitve proizlazi iz odnosa s Bogom, iz prepuštanja svojih planova i okolnosti Bogu, iz uključivanja Boga u svoj život i svoje planove od početka do kraja. Takva molitva čini nas jakima, čini nas najjačima što možemo biti, jer nismo sami, a i ne moramo čekati do zadnjeg časa da ne budemo sami, Bog nam svoju blizinu, pomoć i vodstvo nudi stalno, u svim dijelovima procesa i u svim aspektima i trenucima naših života. Iz takve molitve je blaženi Alojzije Stepinac crpio snagu za svoje djelovanje i za svoju postojanost čak i nakon što mu je sve drugo bilo oduzeto, iz svakodnevnog susreta s Bogom, a ne samo traženjem pomoći u kritičnim situacijama. Nas isto tako ništa ne priječi da svakodnevno dolazimo na taj izvor.