Isusovo uzašašće na nebo blagdan je nade. Misni obrazac također nas podsjeća da čekamo tu blaženu nadu – dolazak Spasitelja našega Isusa Krista
Svojim obećanjem Bog od nas traži da budemo ljudi nade i vjere, ali taj zadatak se u ovome svijetu ponekad čini pretežak. Čekamo Božju puninu, no u ovome svijetu nije lako sačuvati nadu. Stavlja li Bog možda pred nas pretežak zadatak, jer često se govori kako nema nade... Svjetska zbivanja, politika, lokalna situacija, institucije, sustavi, sve je to stalno isto ili povremeno još gore. Rijetko čujemo da netko ozbiljno govori o nadi, a ako govori to zvuči kao utjeha jer nemamo što drugo reći pred situacijom u kojoj smo se našli. Često, uza sav trud, čini se kako ne možemo promijeniti niti neposrednu situaciju u kojoj se nalazimo, često iako želimo i trebamo promjenu i boljitak čini nam se kao da je on nedostižan i dalek, a nada nešto vrlo apstraktno pred konkretnim okolnostima u kojima se nalazimo.
Foto: Unsplash
No zašto još nismo odustali, zašto kao svijet idemo naprijed? Jer u svakom čovjeku, koliko god da mu je teško, ipak svijetli neki trag nade, makar i sitan, makar i nesvjestan. Nada nije nešto prema čemu samo trebamo svjesno ići, primjećujemo da je nada i nešto što se u nama i samo pojavljuje. Nada nas drži na okupu, tko u potpunosti izgubi nadu izgubi i psihičko zdravlje, a ponekad i život. Bez obzira jesmo li vjernici ili nismo, nada je sastavni dio našeg funkcioniranja, nada je duboko u nama, možemo stoga opravdano postaviti pitanje odakle nam ta nada? Usprkos svemu vidimo da nada ipak svijet nosi, da svijet ipak od nade živi, da čovjek od nade živi. Kada bismo se prepustili samo realitetu situacije, ne moramo čak niti ići u pesimizam, vrlo brzo bi nas poklopili valovi i posustali bismo od svoje malenosti pred cijelim svijetom. Kao i život sam, vidimo da je nada nešto što nas nadilazi i nešto što ne dolazi od nas, vidimo da je, kao i život, nada nešto veće od nas i nešto utkano u samo naše postojanje.
Foto: Pexels
Kao vjernici možemo reći da ta nada dolazi od Boga, da je Duh Sveti taj princip koji u nama održava plamen života i plamen nade bez obzira poznajemo li Pisma ili ne. Opet vidimo da je Bog taj koji prvi prilazi nama te ne stavlja pred nas teži zadatak od onoga za čime već i sami težimo, vidimo da nas prati izbliže nego mislimo, da smo na njegovu sliku – sliku života i nade stvoreni. Duh Sveti nam je dakle potreban za očuvanje nade, bez obzira poznavali ga mi ili ne, on svijetli i kada mi gasnemo i kada se naši plamenovi guše, da nas održava na životu ne samo fizički nego da održava našu volju živom, kako bismo postojali i napredovali. Možemo vidjeti da Duh Sveti zna i ono što je nama skriveno, ono što nam je potrebno, za čime težimo, da zna ishode koji su nama nepoznati, da nas nalazi i kada sami sebe ne uspijevamo pronaći, da nam želi dati radost.
Foto: Pexels
Što bi li se samo dogodilo da smo spremni s Duhom Svetim još više surađivati, još više ga poznavati u Pismu, da smo ga spremni još više pustiti da nas vodi i pouči, da se u nama rasplamsa? Što bi se dogodilo kad bismo zaista postali ljudi nade? Jesmo li spremni dopustiti Duhu Svetome da nas takvima učini? Bez Boga zaista ne možemo učiniti ništa (usp. Iv 15, 5), s njim možemo učiniti sve, zato 'ostanimo u gradu' – ostanimo u Božjoj prisutnosti, i obucimo se u silu odozgor (Usp. Lk 24, 49), jer sve što Bog od nas traži nije od nas zatražio bez volje da nas na tome putu zaista i podrži. Molimo za silazak Duha Tješitelja koji će u nama uvijek čuvati nadu.