Danas, 7. ožujka slave se sveta Perpetua i Felicita, mučenice iz trećeg stoljeća. Prema predaji Perpetua je bila mlada plemkinja, obrazovana i majka novorođenčeta, dok je Felicita bila njezina sluškinja, koja je u vrijeme zatočenja bila u visokom stupnju trudnoće te je rodila nekoliko dana prije pogubljenja…
Dramatična priča, ali ne samo dramatična, već i tragična i zapanjujuća, upućuje nas na okrutnost progona i progonitelja vjere, ali gotovo i da nas tjera da se zapitamo kakav je to Bog koji je tako nešto dopustio? Nije li trebao Perpetuu i Felicitu, te mnoge druge kroz povijest kao i danas pohoditi smilovanjem i omogućiti im da ispune svoj život do kraja, omogućiti toj djeci da imaju majku, tim majkama da odgoje svoju djecu? Općenito ostajemo nijemi pred tragedijama kada se dogode: nesreće, bolesti, ratovi, prerano prekinuti životi, životi koji se nisu stigli ostvariti…
Unsplash
Samo jedan od pozadinom sličnih primjera u novijoj crkvenoj povijesti je primjer Chiare Corbello. Mlada i perspektivna djevojka, sretno udana prvo je suočena sa smrću svoje dvoje novorođene djece uslijed prirođenih poteškoća, a zatim je i sama oboljela od raka i ubrzo umrla. Nikad nam neće biti jasno zašto se takve stvari događaju. Svi želimo i sebi i drugima dug i sretan život te se smatramo sretnima i ispunjenima samo ukoliko smo 'uspjeli odraditi' sve što je ljudskom životu 'na rasporedu'. Svi želimo takvu priliku, no kad nas bolest, nesreća, rat ili nešto drugo u tome spriječi najčešće očajavamo. Želje za dugim i sretnim životom su dobre, ne treba umanjivati tragediju izgubljenog roditelja, djeteta, člana obitelji, ukradenog djetinjstva ili priliku za normalan život. Čovjek je stvoren za život i stvoren je da želi život, sretan život, da želi vječnost, štoviše i Bog nam to želi, ali naši i Božji pojmovi ostvarenog života se mogu razlikovati.
Pixabay
Samo Bog posjeduje apsolutno znanje u vezi toga što je čiji život i koja je uloga svakog pojedinog na ovom svijetu. Zašto netko ima dug i miran život sa svim prilikama za iskustvo ljudskih stanja, a neki se rode u teškim povijesnim okolnostima, dožive ratove, umru tek što su rođeni ili čak prije toga? Odgovor na to pitanje vjerojatno na ovoj zemlji nikad nećemo u potpunosti saznati. Na sprovodu Chiare Corbello papin vikar rekao je: „Život je poput veza kojemu vidimo naličje, neurednu stranu, punu konaca…“. Puno toga nam se na ovom svijetu čini kao neuredan vez s koncima koji vise, koji su zapetljani, prekratki, predugi ili na krivome mjestu. Često nam se to čini za neke okolnosti u našim životima, kako nisu kakve bi trebale biti, nisu lijepe. Ako gledamo samo ovozemaljsku stranu, zaista se puno toga može učiniti krivo i neuredno, no ta rečenica ima i nastavak „...ali s vremena na vrijeme vjera nam omogućuje vidjeti rub ispravne strane.“ Ako pogledamo izvještaje o životu i mučeništvu Perpetue i Felicite, te stavove i misli Chiare Corbello vidimo da su one drugačije gledale na cijelu stvar, iako su trpjele. Vjerojatno bi one same za sebe izabrale povoljnije ishode svojih života da su mogle birati, no nisu vidjele samo patnju i tragediju, vidjele su i slutile tu drugu stranu veza. Odlučile su u okolnostima u kojima su se našle dati najbolje od sebe što su imale, pouzdale su se u ukupni Božji plan i Božju utjehu, te su zato ostajale čvrste u vjeri, stavovima, ali i radosti koja nadmašuje svaku situaciju i poteškoću. Htjele su u situacijama u kojima su se našle poslužiti prvenstveno Bogu i vječnosti, a ne samo svojim vizijama dobro posloženog ovozemaljskog života.
Unsplash
Teške su ovo teme i riječi, jer svatko tko je izložen traumi gubitka i nesreće neće se lako utješiti samo riječima koliko god one bile argumentirane. Upravo zato Crkva slavi Perpetuu i Felicitu i tolike mučenike, ne zato što bi veličala i promicala muku i smrt, već zato da pokaže da se ne boji teških tema i da ovozemaljske poteškoće nemaju zadnju riječ u koliko god nas teške uvjete stavile. Ono što se nama može učiniti samo kao ružno i besmisleno zapetljan vez, Bog, ako tražimo odnos s njim, nam ga može raspetljati. Bog, jedini koji razumije cijelu sliku, pokazuje nam smisao i prema svjedočanstvu mučenika može nam dati radost u teškim situacijama. Iz živog odnosa s Bogom koji je urodio povjerenjem svi ti mučenici crpili su svoju snagu i svoju nadu. Njihovo svjedočanstvo upućuje nas da se i mi danas u teškim i nerazumljivim situacijama oslonimo na Njega jer nas, ako ostanemo uz Njega, usprkos teškoćama nikad ne ostavlja bez svoje podrške i zaštite.