Samo postojanje okvira odricanja u kršćanstvu osobito dolazi u fokus u korizmi, a koncept odricanja ponekad i cijelo kršćanstvo dovodi na glas kao religiju koja stalno nešto uskraćuje ili promiče osobnu neugodnost kao ideal
Tome svakako ne pridonosi ni sam Isusov zahtjev da je potrebno odreći se i samoga sebe (usp. Lk 9, 23). Taj zahtjev teško pada i onima koji ga slušaju sa strane kao promatrači kršćanstva, ali i samim vjernicima. Dovoljno je teško i zahtjevno odreći se nečega, a odreći se sebe na bilo koji način još je teže i zahtjevnije. Zašto bi netko uopće trebao odricati se sebe kada je jasno da i čitava psihička dobrobit ovisi o tome da smo na neki način ‘u posjedu’ sebe?
Foto: Unsplash
Problem je najčešće u shvaćanju odricanja. Problem je što mi najčešće odricanje, a potom i odricanje od sebe shvaćamo isključivo kao gubitak, isključivo kao oduzimanje nečega ili čak svega. No, stvar je puno šira i drugačija. Odreći se sebe nije uvijek oduzimanje i gubitak, odricanje u kršćanskom smislu, u Božjem smislu zapravo je odustajanje od navezanosti, od grčevitog držanja za to nešto čega se odlučujemo odreći. Drugih stvari se još nekako i možemo odreći, ali često smo sami sebi „zadnja utvrda“ za koju se držimo. Često Bogu svašta dopuštamo i predajemo, ali sebe ipak zadržavamo samo za sebe. Usprkos tome, kako bismo ostvarili potpunu slobodu moramo se zaista odreći sebe, moramo u potpunosti pripadati ne sebi nego Bogu, koji nam želi i zna dati maksimalno dobro, čak i onda kada mi ne vidimo i ne razumijemo kako. Trebamo za početak Boga doživljavati kao osobu vrijednu povjerenja.
Foto: Pixabay
Često u našim shvaćanjima zahtjev za odricanjem od sebe zapravo dovodi Boga na „loš glas“. Kao da je Bog prezahtjevan i kao da želi da ništa nemamo. Kao da je svetost i ispunjenje Božje volje u tome da nam je na neki način loše i oskudno na ovome svijetu. Stoga ne uspijevamo pomiriti tvrdnje o Bogu koji je sve dobro i koji nam želi samo dobro, sa zahtjevom da se odričemo, osobito u potpunosti i osobito sebe, no istina je potpuno drugačija. Odreći se sebe ne znači uništiti sebe niti se podložiti nekom samovoljnom apsolutnom autoritetu, odreći se sebe znači na mjestu na kojem jesmo Bogu prepustiti kontrolu nad nama, a to je najteže. No velika je šansa i da nam Bog pritom neće oduzeti baš ništa od onoga što nam je drago, a ako od nas i želi nešto više i drugačije, dat će nam to u radosti i povjerenju, a ne u grču kakav mi očekujemo na spomen odricanja od sebe.
Foto: Pexels
Bog od nas ne traži odricanje zbog Njega, zato jer bi on htio da nemamo ili zato jer nam želi nešto oduzeti. Nekima je to teško prihvatiti, ali Bog nam želi puninu, Bog želi da imamo i da budemo sretni. Problem ovdje na zemlji je što i Neprijatelj jako dobro zna koliko smo kao bića, zbog potrebe i ograničenosti, osjetljivi na to da stvari posjedujemo i da ih držimo u svojoj kontroli, a osobito koliko smo osjetljivi na same sebe. Traženjem da se odreknemo sebe Bog nam ne želi nešto uskratiti da vidi koliko smo vjerni, nego nam zapravo pruža izlaz iz situacije u kojoj nas Neprijatelj može ucjenjivati i dovesti do pada. Ako se mi zaista odričemo sebe, ako zaista sve vezano uz sebe prepuštamo Bogu i ako nemamo anksioznost jer znamo da je sve u Božjim rukama sigurno, pa i mi sami, onda nas Neprijatelj nema čime ucijeniti. On se više nema za što uhvatiti, ta samog Boga koji se za nas brine ne može ucjenjivati. To je onda situacija potpune slobode i pobjede koja nam može osigurati ispunjen život bez obzira na vanjske uvjete. Ne odričemo se dakle sebe zbog Božje potrebe da nas ograniči, nego radi naše potrebe da budemo slobodni, a to možemo biti jedino u Bogu. Bog nas želi potpuno za sebe kako bismo mogli biti slobodni i kako bismo sve što nam daje mogli u slobodi primati i koristiti, a ne kako bi nam nešto uskratio. Razmislimo u ovom korizmenom vremenu o stvarnom smislu svakog odricanja, a osobito o pravom smislu odricanja od sebe.