Svojevrsni običaj zapadne kulture postalo je donositi novogodišnje odluke, obično te odluke stupaju na snagu 1. siječnja nove godine i obično se tiču nekih zdravih navika ili prekida s lošim navikama, iako ima i drugačijih…
Odluke su najčešće povezane s ukupnim planovima za bolju, uspješniju, sretniju i prosperitetniju godinu od prethodne, koja nam se uglavnom zbog nečega nije sviđala, te naravno planovima za bolju, uspješniju, sretniju i prosperitetniju verziju nas samih. Nema ništa loše u donošenju dobrih i ambicioznih odluka, ali problem je što polovicom siječnja, a osobito do kraja siječnja rijetko koja od tih odluka još uspijeva ostati 'na životu' – opće je poznato da novogodišnje odluke uglavnom ne opstanu.
Nije toliko problem što proizvoljne novogodišnje odluke ne prežive, problem je što nam se obično događa da iz godine u godinu i bez obzira na novu godinu, nikako ne uspijemo pokrenuti svoj život na bolje i postići neke ciljeve koje bismo htjeli i koji su na naše dobro. Na različitim područjima često odustajemo i opetovano se vraćamo u stare principe za koje znamo da ne odgovaraju niti nama niti svemu što nas okružuje. Ne radi se sada o tome što smo točno odlučili ili koliko je taj cilj kvalitetan, radi se o tome jesmo li uopće sposobni ići naprijed na osobnom planu?
Pixabay
Jedan od prvih preduvjeta za bilo koju promjenu i bilo kakvu ustrajnost je motivacija. Možemo se zapitati kako ulazimo u odluke, što leži u pozadini naše odluke? Samo idealizirana nerealna slika nečega što bismo djetinje htjeli ili stvarna potreba našega bića? Bez prave i ozbiljne motivacije za promjenu, teško da ćemo u njoj ustrajati osobito kad naiđu kušnje i teškoće, a naići će zasigurno u bilo kojem obliku, makar kao najobičnija lijenost ili umor. Krenuti u projekt koji stoji na krivim ili slabim temeljima nije nešto što se ikada preporučuje, pa ipak pokušaji pojedinih ljudi da nešto promjene često znaju zvučati baš tako. Promjenu je tako prvenstveno potrebno htjeti, jer ako zaista ne želimo tu promjenu sami sebi ćemo brzo postati uteg i kamen spoticanja, a kako ćemo se onda tako oslabljeni i nepripremljeni suočiti s vanjskim faktorima ometanja?
Mnogi ljudi doduše odluke o promjenama donose sa dosta motivacije, no opet često ne uspiju. Bit će da je potrebno još nešto osim motivacije da bi stvar uspjela... Za pravu promjenu potrebno je promijeniti i naš stav. Naš stav, naš način gledanja na stvari i konkretno na tu stvar koju želimo promijeniti i doveo nas je u situaciju u kojoj jesmo, možda suptilno, ali zasigurno jest. Dakle, ako ne promijenimo svoj odnos prema stvari, osobi, situaciji, navici… ništa se zaista neće promijeniti, barem ne dugoročno. Ako ne promijenimo stav opet smo protivnici sami sebi na putu promjene. Ukoliko smo zaista motivirani neko vrijeme ćemo se možda boriti u tome protiv samih sebe i našega stava, ali bez ulaska u srž problema sami smo sebi preveliki protivnik da bismo se pobijedili u bitci za promjenu, uostalom sami smo sebi najgori protivnik jer već unaprijed dobro znamo čime možemo iznutra svjesno ili nesvjesno razoriti vlastita nastojanja.
Pexels
Prava promjena, pravi duhovni pomak koji je najčešće i preduvjet za svaki materijalni pomak, mora zaista biti radikalan u odnosu na ono što smo prije zagovarali, makar i samo unutar sebe. Uostalom u tome je i temelj obraćenja, obraćenje uvijek dolazi iznutra, uvijek je pokretanje volje i srca, a tek onda i svega ostalog. Kad se takva unutarnja promjena stava dogodi onda ne pitamo koji je dan, koje je doba godine, koliko puta smo u međuvremenu odustali, što su nam drugi rekli i osjećamo li se sposobno dugoročno ustrajati, kada se zaista iznutra pokrenemo i odreknemo nekih stavova koji sprečavaju promjene onda nam je jedino važno da zaista krenemo za tim, svaki dan nam je važno da idemo za tim bez obzira što je bilo jučer i što će biti sutra. Važno nam je u svakom trenutku biti dio tog novog stava kao što nam je trenutačno važno biti dio postojećeg stava i njega braniti od svih pa i od sebe.
Dakle ako su nam nedavne novogodišnje odluke već neslavno propale zbog bilo koje vrste propusta ili okolnosti zašto ipak ne pokušati odustati od odustajanja? Zašto ne provjeriti svoju motivaciju i stavove? Zašto čekati neku novu povoljnu vanjsku okolnost? Zašto ne krenuti ispočetka baš sada, jer ako realno pogledamo zar nije svaki trenutak jednako dobar za početi, ponovno započeti ili krenuti ispočetka, u odnosu na ono što nam je u životu zaista važno i što je vrijedno zalaganja? Zar je ikoji od svetaca kad se obratio čekao novu godinu ili neki lijepi okrugli datum da promijeni ono što je shvatio da u svom životu mora promijeniti? Zar je potrebno čekati sljedeću novu godinu da postanemo bolji ljudi? Zaista nije lako promijeniti sebe, a ponajviše svoje stavove, ali sjetimo li se u borbama sa samim sobom da je Bog onaj koji može promijeniti ljudsko srce, da od srca sve počinje te da ga smijemo i u tome tražiti za pomoć?