Kažu da je siječanj najdepresivniji mjesec u godini, a razlozi su slijedeći: Božić je prošao, proljeće je daleko, za blagdane smo se istrošili i sada su nam financijske mogućnosti smanjene, hladno je i tmurno…
Iako znamo da će proljeće zasigurno doći trenutačne okolnosti ne idu nam u prilog, jer nismo tamo gdje bismo htjeli biti, a sve što će doći čini se daleko. Depresija koja se pripisuje siječnju primjer je okolnosti koje nas pokušavaju zarobiti. U životu je i izvan sezonskih pomaka puno okolnosti koje nas pokušavaju zatvoriti u svoje okvire i natjerati da ne vidimo preko njih. Kad govorimo o malodušnosti koja nas, prema izvješćima, pogađa u siječnju možemo jasno vidjeti taj obrazac. Problem malodušnosti je što pretjerano gledamo u ono što je sada loše, pretjeranu važnost dajemo trenutačnim lošim okolnostima i svojoj nesposobnosti da ih promijenimo, zanemarujući mogućnost pa i sigurnost promjene koja će doći, možda stvari zaista nisu idealne, ali omjer pažnje nam nije dobar, gledamo u probleme i zato nam je loše.
Pexels
Svatko se može povremeno i privremeno naći preplavljen okolnostima, no nije dobro ako usvojimo takav stav u životu i ako dopustimo da nam utječe na odluke i odnose, to onda zaista vodi u ozbiljne probleme, a postoji stalna opasnost da počnemo situacije trajno mjeriti krivim mjerilima i biti žrtve okolnosti. Bog ne želi da budemo žrtve okolnosti. Biti žrtva okolnosti koliko god se one činile teške duboko se ne slaže s kršćanskom logikom. Biti mentalna i duhovna žrtva okolnosti znači okolnostima dati veću pažnju i priznati veću moć nego Bogu. To znači postaviti, makar nesvjesno, nešto negativno iznad Boga i pokoriti se tome nečemu negativnom što nas okružuje te smatrati to konačnim i presudnim.
U podlozi siječanjske, a onda i svake druge malodušnosti, nalazi se zatečenost u situaciji. Ne možemo si u danom trenutku puno pomoći s obzirom na okolnosti, pa nam preostaje uglavnom čekati da se nešto promijeni, da dođe ljepše vrijeme, da sjedne plaća, da krenu neke aktivnosti... Nemogućnost djelovanja i utjecaja na stvari i okolnosti tjera nas u loša raspoloženja.
Pexels
No, mi smo, na sliku Božju, bića kreativnosti i prirodno nam je da bismo uvijek nešto htjeli, djelovati, činiti, napredovati… Problem nastaje onda kada potrebu za efikasnošću, napredovanjem i uređenjem vanjskih uvjeta procijenimo važnijom nego što ona jest, ako je stavimo na mjesto koje joj ne pripada, ako sreću, mir i zadovoljstvo isključivo izjednačimo s efikasnošću kojom možemo djelovati na stvari, te u konačnici postanemo isključivo bića efikasnosti. Efikasnost je svakako važna, nitko zaista ne voli biti bespomoćan, ali efikasnost i mogućnost djelovanja nije ono što određuje našu vrijednost i kvalitetu života i postojanja. Bogu smo važniji mi, naši unutarnji stavovi, gdje je naše srce i kako gledamo na stvari, od toga kakve su naše okolnosti i koliko smo sposobni na njih utjecati. Često se brinemo oko toga što se ne možemo pokrenuti, što ne možemo situaciju pomaknuti, često smo nervozni i tužni kada nešto moramo pretrpjeti i proživjeti, ali Bogu je važnija naša postojanost u svim situacijama od naše efikasnosti u svim tim situacijama. Bogu smo važni mi, a ne naša efikasnost. Bog nije trgovac, ne zanima ga ekonomija, Bog je Otac, zanima ga naše srce. Badava bismo i sve okolnosti svoga života uredili ako bi naši stavovi pritom ostali krivi, badava bismo sve postigli ako bi naše srce ostalo krivo usmjereno, a puno je toga što pokušava krivo usmjeriti naše srce.
Pexels
Puno je toga što nas pokušava usmjeriti da gledamo u ono što nas trenutačno okružuje i što je manje nego idealno. Važno je u takvim trenucima osvijestiti se da okolnosti nemaju zadnju riječ i da im ne treba dati apsolutno za pravo. Tome svjedoče toliki sveci koji su bili radosni, ispunjeni i ustrajni usprkos teškim i nezavidnim okolnostima. Sve nam to ukazuje da zdravlje duše zaista ne ovisi o okolnostima onoliko koliko smo praktično skloni misliti, ono više ovisi o načinu na koji gledamo na stvari usprkos okolnostima.