Opet je proljeće. Ono nas vraća na ponovno buđenje prirode, na ponovljeni, a ipak novi ciklus. Ponovni dolazak proljeća, izmjene godišnjih doba, protok vremena i njegova cikličnost možda nas uveseljavaju, a možda nas i iscrpljuju, osobito ako smo umorni od života i od zahtjeva koje on pred nas stavlja
Može se dogoditi da upadnemo u kolotečinu u kojoj samo 'odrađujemo' stvari, idemo od događaja do događaja, od doba do doba, od godine do godine, rješavajući obaveze i odrađujući ono što pred nas po nužnosti dolazi. Može nam se ponekad učiniti kao da smo upali u vječiti kotač koji se vlastitom inercijom okreće i koji nas povlači za sobom vodeći nas više-manje u iste krugove. Takvo razmišljanje zvuči dosta depresivno, ali nažalost dosta je i često. Ako samo poslušamo svoju okolinu čut ćemo vjerojatno mnogo pasivnog žaljenja na doba, vremena, mijene, događaje, obaveze koje oni donose i životne zahtjeve koje pred nas stavljaju. Tako, i vrućinu i hladnoću i maglu i sunce i blagdane i mijene ponekad teško podnosimo u njihovim ponovnim i ponovnim izmjenama. Premalo je ljudi koji se iskreno znaju radovati životu i onome što se pred nas kroz njega stavlja i to kroz svaki dan, svake godine ispočetka. Premalo ljudi uopće zna uočiti sve što je stavljeno pred nas ili većinu toga smatra nebitnim pred drugim stvarima koje ih muče i kojima su se predali.
Foto: Pixabay
U svojim razmišljanjima o tom fenomenu engleski pisac G. K. Chesterton za to djelomično krivi i kulturu u kakvoj živimo konstatirajući da: ''Sav ambiciozni materijalizam, koji dominira današnjim razmišljanjem, počiva na jednoj pretpostavci; na pogrešnoj pretpostavci. Pretpostavlja se da ako se neka stvar ponavlja, onda je vjerojatno mrtva; običan kotačić u velikom stroju... '' Mi sami barem donekle zaraženi tom kulturom vjerojatno se pitamo kako bi uopće moglo biti drugačije, no Chesterton iza toga polemizira kako ''stalna kolotečina možda nije posljedica beživotnosti, već naročite životnosti.'' Možda nam nije jasno kako tako nešto uopće može misliti kada je monotonija i ponavljanje ono što nas najviše smeta i umara. No Chesterton, kao vrsni kršćanski mislilac zapravo priča o duboko kršćanskom pogledu na svijet i život koji je nažalost često nepoznat i zanemaren i od samih vjernika.
Foto: Pixabay
Klasično uvjerenje koje prevladava među vjernicima je da je Bog jednom davno stvorio svijet i pustio ga da ide svojim tijekom. Kao da je Bog stvorio svijet, a zatim se od njega nekako odmaknuo. On pazi da nešto ne pođe krivo i održava ukupan sustav, ali sve ostalo prepušteno je automatskoj nužnosti davno postavljenih pravila. U takvom svijetu nije se teško osjetiti samim i preplavljenim pa i umornim od vječitih krugova vremena koji na nama neizbježno ostavljaju trag. Bog nam je osobno blizu, tako su nas naučili, ali je ponekad i daleko jer nas od Boga i vječnosti dijeli neizbježna sila zakonitosti ovoga svijeta čije trajanje moramo istrpjeti da bismo konačno jednog dana došli na Božje. Međutim, iako vrlo čest, to nije kršćanski pogled na stvarnost. Kršćanski pogled na stvaranje i na odnos svijeta i Boga nije odvojenost ili Božja djelomična zauzetost. Bog jest uistinu u početku stvorio svijet i pokrenuo procese, ali Bog taj isti svijet stalno ispočetka stvara i u potpunosti uzdržava. Bog je potpuno i trajno zauzet u ovome svijetu, u svakom njegovom aspektu, kao takav nam se objavio i kada je rekao da je njegovo ime Jahve –onaj koji jest odnosno prema izvorniku jasnije: onaj koji je prisutan. U Božjoj biti je, dakle, prisutnost i to ne prisutnost kakvu mi poznajemo ovdje na zemlji, ograničena i djelomično zauzeta već savršena prisutnost u svemu. Ako tako pogledamo na Boga i na ovaj svijet možemo uvidjeti da bi i naši pogledi na cikličnost koja se u njemu odvija trebali biti drugačiji.
Foto: Pixabay
Gledajući ciklično ponavljanje stvarnosti na ovome svijetu Chesterton na primjeru djece ukazuje na drugačiju perspektivu od one koja je nama najlogičnija. ''Budući da djeca imaju izobilje vitalnosti, budući da su u duhu strastveni i slobodni, oni stoga žele da se stvari ponavljaju i da se ne mijenjaju. Oni uvijek kažu: „Učini to opet!“, a odrasla osoba to ponavlja dok gotovo onemoća, jer odrasle osobe nisu dostatno snažne da bi uživale u monotoniji. No, možda Bog jest dovoljno snažan da uživa u monotoniji. Moguće je da Bog svakog jutra kaže suncu: „Učini to opet!“, a mjesecu svake večeri: „Učini to opet!“ Možda nije automatska nužnost to što čini sve tratinčice sličnima; možda Bog svaku tratinčicu stvara odvojeno, ali se nije nikada zamorio od toga da ih stvara. Možda On posjeduje vječnu potrebu za djetinjstvom; jer mi smo griješili i ostarjeli, i naš je Otac mlađi od nas. Ponavljanje u prirodi možda nije samo ponovno pojavljivanje. Možda je to bis, kao u kazalištu. Nebo može tražiti bis od ptice koja je izlegla jaje.''
Foto: Pixabay
Možda bismo i mi trebali napustiti vječita mrmljanja o mijenama ovoga svijeta i vremena te biti zahvalni za sve što se s ljubavlju, voljom i pažnjom svakog dana i časa ponovo odvija u ovome svijetu i nikada ne umara – za nas. Možda bismo bili bolji ljudi i bolji vjernici kada bismo to primjećivali.